Sve ste već pročitali o sukobu našeg sugrađanina Antuna Žeravice s policijom, pa se neću pretjerano ponavljati. Stoga, umjesto da ispričam njihove strane priče, ispričat ću vam svoju.

Ima tome i skoro 15 godina, još je Bourbon Street radio punom parom, a ja sam se tamo našao s ekipom. Popili smo koju, što nije pohvalno, ali mladost-ludost, što ćete, i naravno da mi se zamatralo. Krenem tako kući pješke, kroz onu ulicu između Vile palme i suda, i uhvati me nevjerojatna potreba za malom nuždom, koju samo pive mogu izazvati. Gledam što ću, gdje ću se olakšati, toga dana nije radio kafić Lažni svjedok, i odlučim da je najbolje rješenje park ispod Vile palme.

Otvorim parapet i stanem se spremat uz uzdah olakšanja, ali odnekle začujem glas koji se dere da što to radim? Okrenem se, kad ono policajac. Govorim mu evo stao da se popiškim, a on meni govori da tu ne može. Govorim mu ja kako ne može, stislo me da krajnjih granica, a on opet, uz povišeni glas, da ne može.

Ja jednostavno nisam mogao izdržati i popiškio sam se. On me odmah pitao osobnu, a ja mu drsko počeo odgovarati, jer me iznervirala sama ta situacija da se policija u korumpiranoj državi Hrvatskoj, umjesto s okorjelim kriminalcima, petlja s mojim pišom i njegovim jedinim grijehom da se ne može strpiti.

Podsjeća vas ovo na priču o Žeravici? Epilog je isti – taj me policajac odveo u nekakav podrum u Vili palmi, gdje su me vezali, a potom me je pet, šest policajaca tuklo. Kad su završili, onako krvavom su mi napisali prijavu za remećenje javnog reda i mira, te vrijeđanje službene osobe.

Netko od vas će sad reći da sam to zaslužio, jer sam se ponašao drsko. U jednom dijelu se slažem – vrijeđao sam ga, i donekle sam zaslužio batine. No, ako sam već ja mlad i lud, što nije opravdanje, nego notorna činjenica, zašto se je onda policajac, koji je stariji i životno iskusniji, ponašao tako drsko? Nije li on, kao čuvar reda i mira, trebao postupiti drugačije, mirnije, da očuva taj red i mir? Situacija bi se odmah smirila, a ja bih vjerojatno i uspio nekako izdržati da se tu ne popiškim, iako mi ni dan danas nije jasno što je tu toliko kriminalno. Pa nisam se išao popiškit nasred Straduna, nego pokraj drva u parku.

Ali ne – on je od samog starta kuhao situaciju i kao da mu je bio cilj da me se prebije. To je teško shvatiti. Zar policija ne bi trebala poduzeti sve moguće mirne radnje prije nego upotrijebi silu? Naravno, ne trebamo generalizirati. Ima odličnih policajaca, koji nikada ne bi napravili ovako nešto, ali nažalost ima i onih pojedinaca zbog kojih je policija još uvijek na lošem glasu.

Ponajveći problem u ovakvim slučajevima je taj naziv - službena osoba, odnosno tretiranje verbalnog napada na policajca kao na samu državu Hrvatsku. Nije li to smiješno? Zbog čega je verbalni napad na službenu osobu, tojest policajca, različit od napada na primjerice novinara ili na bilo koju drugu osobu (ne bismo li svi trebali biti tretirani jednako?). Meni svaki dan čitatelji toliko jebu majku, da se jadnoj mojoj staroj neprestano štuca. Pišući tekstove za Dubrovački dnevnik, dobijam svakakve prijetnje. Ali ne idem okolo i tučem ljude, iako znam dobar dio onih koji me vrijeđaju.

Ja sam, za razliku od ponekih policajaca, ukazao na puno više kriminala u ovoj državi. Ali meni se može mater natjeravati na štucanje bez ikakvih posljedica i karakteriziranja kao napada na službenu osobu, ali zato kad se ja odem popiškit i nekoga uvrijedim, policija me prebije.

Nažalost, policija se prečesto ponaša u skladu s ego-tripom – misle ako su u uniformi da su moćni poput Dragog vođe. Umjesto da, ako ih netko vrijeđa, trebali bi samo okrenuti drugi obraz, i odmah bi riješili sve probleme. Jer se na silu odgovara silom, a na mir – mirom.

Ali zbog nekih pojedinaca u policiji čini se da je sve ostalo isto – danas nas tuče Marko, a u Jugi nas je tukao Risto. To je jedina razlika.

Dubrovačka policija, ruku na srce, posljednjih godina radi bolje posao nego prije. Trude se, dio kriminala su riješili, kao i mita u svojim redovima, ali i dalje se moraju obračunavati s pojedincima unutar vlastitih redova koji štete ponajviše njima samima. Trebaju sve policajce odgajati kao da su duhovni učitelji – da maksimalno smire bilo koji incident i problem, a ne da budu ti koji će jedva dočekati prvi potegnuti.

Jer stara poslovica kaže – tko se mača laća, od mača i pogiba. Tako je i sa slučajem Žeravica. Da su postupili mirno, bez obzira je li ih Antun, kao ja onda, verbalno vrijeđao, danas ne bi bilo problema. Ni ovog teksta.

A ovako – problemi su im tek počeli, jer pojedinci u policiji očito misle da je njihov posao – kao da su u filmu Robocop, a ne u stvarnom životu, u kojem ništa nije ni skroz crno, ni skroz bijelo.

A da bi život bio što bijeliji -  svi se skupa trebamo boriti za bolje sutra, jedino i isključivo mirnim putem, bez upotrebe ikakve (pri)sile.