Sve je počelo u noći s 1994. godine na 1995., a Slobodan Vlašić - Nano i Gordan Prišlić - Vjeverica prisjetili su se tih dana i kako im je uopće pala na pamet ta ideja. Prisjetili su se atmosfere u Gradu, radosti koju su izmamili na lica Dubrovčana koji su s prkosom pobijedili strah i odlučili zaplesati u Novu godinu, makar i s ombrelama, uz pozdrave braniteljima koji su još uvijek na položajima čuvali svoj Grad. O tome je brujao svijet, strane agencije, CNN i BBC izvještavali su o tome kako je u Dubrovniku prvi put nakon agresije organiziran radosni doček na otvorenom. 

'Na tragu radijskih emisija koje smo tada već vodili uz kontakt s ljudima na otvorenom, kao što su ‘Vis a Vis’ i ‘Val na valu’ osmisli smo cjelovečernji program i koncept za novogodišnju noć. Prijedlog programa sam poslao direktoru tadašnje Turističke zajednice Općine Dubrovnik Mariju Marušiću, a on tadašnjem gradonačelniku Nikoli Obuljenu i Poglavarstvu,' prisjeća se Vlašić kako je sve počelo.

'Mnogi su nam rekli da smo ludi. Na Srđu su još uvijek bili naši branitelji,' prisjeća se i Gordan Prišlić - Vjeverica tih dana kada se rodila prva ideja organiziranog dočeka Nove godine na Stradunu.  Kako kaže, na tragu takvog koncepta emisija željeli su napraviti nešto spektakularno i za Novu godinu.

No, dok se današnji novogodišnji programi pripremaju mjesecima ranije te objavljuju već na ljeto, tih ranih devedesetih to nije bio slučaj. Mnogi su još uvijek bili skeptični. Vremena nisu bila sasvim sigurna za bilo kakva organizirana događanja na otvorenom, a svaki je prvi put nečega novog izazov o kojem treba dobro promisliti. Tako je bilo i u ovom slučaju. Prošlo je bilo već neko vrijeme prije nego što su dobili ikakav odgovor od gradskih vlasti slažu li se s tom idejom ili ne.

'Nakon toga mi je na Atlasovom božićnom domjenku prišla pok. Ivana Burđelez, tada članica Poglavarstva zadužena za kulturu i dobacila: Znaš, prošlo ti je ono,' prisjeća se Vlašić.

'Koje?  Doček? Pa što mi nitko ništa ne javlja? Mi smo mislili da je sve propalo. Bilo je to niti desetak dana prije Nove godine,' priča Vlašić. Tada su krenule intenzivne pripreme za prvi novogodišnji doček na otvorenom, na Stradunu, a cijeli koncept zvao se ‘Orlandov bal’.

'A jeste budale, neće vam nitko doći'

Velike pripreme i neizvjesnost kako će proći prvi organizirani doček u Gradu dodatno su omele vremenske neprilike i kiša.

'Došli smo u popodnevnim satima na Stradun, baš kad je fermala kiša, koja je padala od jutra. Svi su nam govorili - luđaci, đe ćete, neće vam nitko doći! Gospar Ivo Čučević je bio rekao: Ako ne ferma do pet ura - Igre ne stavljaju razglas! A kad je stala točno na vrijeme: Idemo i gotovo!  Nano, što ćemo ako ulije? Idemo pa ćemo ja i ti sami ako treba,' prisjeća se Prišlić.

'Dok nije bilo nikoga na početku večeri, počeli smo s tombulom - igralo se za onih 20-tak ljudi ispred Sponze i za slušatelje Radio Dubrovnika. U prijenosu je paralo kao da je već velika gužva, a ne kao da je tamo mala grupica igrača. Sve je išlo uživo i dizali smo atmosferu,“ priča Vjeverica uz smijeh, prisjećajući se što su sve govorili u eteru kako se bližila ponoć. „Evo, sa svih ulica dolaze ljudi. Dođite! Stradun se puni. Sad je na Pile došao autobus pun ljudi. Dođite ljudi...'

'Svako malo po malo tuda bi prošao pokojni Tomo Šeparović s feralićem. Onda bismo ga pitali: Tomo, što će ti taj feralić? On bi odgovorio: Ištem čovjeka,' priča Prišlić.  On i Vlašić razgovarali su s ljudima na Stradunu i neprestano podizali atmosferu.

Kako kaže, nije im bilo svejedno kako će sve proći. Mislili su, i ono malo ljudi što je htjelo doći, prepast će se moguće kiše i ostat će doma. No, njihov plan urodio je plodom. Malo po malo ljudi su počeli dolaziti na Stradunu i oko 23:00 sata već je bila prava gužva, a atmosfera fantastična.

Novogodišnja tombula, glazba, nagradni automobil

'Koncept je bio radio - tombula od 20:00 do 22:00, za ljude koji su bili tamo i na radiju. Cijeli program sa Straduna emitirao se na Radio Dubrovniku, serijski brojevi kartela bili su i lutrijski brojevi, a izvlačenje automobila Pola na programu u ponoć. Sretnog dobitnika iz bubnja je izvukla gradonačelnikova supruga Pavica. Dogodine smo imali i Pola, i Brava te još treći automobil u Robnoj kući Minčeta,“ priča Vlašić. Rekao je: „Vjeverica, ove godine izvlačimo aute k’o igračke.'

'Počeli smo s pripremama, sve smo morali organizirati.  Tadašnji šef tehnike Radija pok. Mišo Juretić pod Sponzu je dopremio pravu studijsku tehniku s magnetofonima, gramofonima, cd-playerima... Tada sam bio nabavio neke mini-discove kako bismo i s njih imali dovoljno muzike za cijelu noć. Ljetne igre su nam postavile razglas i rasvjetu,“ priča Prišlić. „Sve je išlo uživo. Mi smo bili s dva bežična mikrofona, a kad smo trebali ozvučiti klapu, zbor ili limenu glazbu, onda bismo ispred njih izašli s po dva mikrofona i to je bilo to! Opet se sve čulo,' dodaje Vlašić. 

U 23:00 sata na programu su bili Gradska glazba i Linđovci koji su podigli atmosferu  plešući oko Orlanda dubrovačku kontradancu, a posebno kad su svi zajedno otpjevali kolendu. Svi su ljudi okupljeni na Stradunu pjevali s njima. U ponoć je bila čestitka gradonačelnika, izvlačenje dobitnika automobila i valcer. Prve godine nastupali su Jinxi, tada još uvijek bez šire prepoznatljivosti njihove izvrsne glazbe, Brešković Brothers i za Orlandov bal specijalno oformljeni Du-band.

'Pozivali smo tada koga god smo imali za pozvati. Bila je ideja da Stradun kolendava svijetu. Pozivali smo i čeljad da donesu bilo što i da sviraju,' prisjeća se Vlašić.

'Nemoj Nano da zaurla neka odozgo'

Voditelji programa i tehničari bili su ispod Sponze, u zavjetrini, radi kiše. 'Kad su Linđovci i Gradska glazba otpjevali kolendu, a Stradun je već tada bio puno, to je bilo nešto svečano, fantastično. Toliko je bila dobra atmosfera da su ljudi kad je počela kiša, umjesto da se razbježe doma, otvorili ombrele i nastavili još više plesati,' prisjeća se Prišlić.

'Sjećam se da su u jednom trenutku Nada Zanze i njena ekipa donijeli stol i stolice na Stradun i pečenje pa su jeli tamo,' sjeća se i Vlašić fantastične atmosfere.

Voditeljima je posebno bilo drago prenijeti tu svečanu atmosferu sa Straduna i braniteljima koji su bili na položaju i koji su ih slušali, da i oni osjete taj duh Nove godine, iako su to tada još uvijek bila vrlo rizična vremena. 'Rekao sam mu kad smo se pripremali, nemoj Nano da nam zaurla neka odozgo, dobit ćemo po repu,' prisjeća se Vjeverica.

'Branitelji koji su bili na položajima bili su oduševljeni. Rekli su nam da su se smijali, da im je to bio najljepši doček, kao da su bili s nama u Gradu. Mi smo ih pozdravljali. Ovako bismo im govorili: Pozdrav našim braniteljima koji nas čuvaju i paze da naš program ide neometano,' priča Prišlić dodavši kako su se u to vrijeme ljudi još uvijek bojali, a ratne prijetnje trajale još i tijekom kolovoza kad su u Dubrovniku stradale posljednje žrtve rata. 

'Bili smo presretni i zadovoljni što smo konačno napravili nešto posebno za Grad koji je toliko patio godinama ranije. Nije nitko smio izaći vanka. A kad tamo, na Novu godinu, svi vanka!' - kaže Prišlić.

Dobra volja i volonterstvo

Uz fantastičnu atmosferu lijepo se prisjetiti tih vremena kad je sve još uvijek bilo dosta ležernije i kad su stvari funkcionirale prema dogovoru. Svi koji su sudjelovali i htjeli pomoći u organizaciji bili su volonteri, a kako kažu, uz takve ljude trošak cijelog dočeka nije bio veći od desetak tisuća kuna.

'Super je ispalo. Čak je na BBC-u bio emitiran izvještaj o tome kako je u Dubrovniku, prvi put nakon agresije organiziran doček Nove godine,' kaže Prišlić.

Mislili su kako im nitko neće doći, kako će se ljudi prepasti kiše i prijetnji. Bili su pozitivni ‘luđaci svojim kolegama,’ koji su ih pratili u idejama i sve se na kraju, zahvaljujući entuzijazmu, uspješno realiziralo, a sam događaj  bio je vijest svjetskih agencija. I iduće dvije godine Orlandov je bal bio još bolji i uhodaniji, ali i dalje volonterski, s ljubavlju prema svom Gradu. Bio je to pravi ‘’dubrovački doček’’ prepun fantastičnih vibracija, kojega se mnogi s radošću sjećaju.  

Anegdote

Jedna ekipa iz Grada donijela je ispred Sponze stol, stolice i blagdansku večeru u kojoj su uživali na otvorenom, uz muziku i program uživo. 

Ispred Crkve sv. Vlaha za drugi je Orlandov bal bila montirana nadstrešnica. Kako je padala kiša, tako se i tenda punila vodom. U jednom trenutku zapuhao je vjetar i tenda se pomakla, a sva voda pala po voditeljima programa. 

Bez ikakvog prethodnog dogovora, u trenutku kad je Vjeverica poviknuo 'večeras je naša fešta' greškom je zasvirala upravo ta Ivčićeva pjesma. Sasvim slučajno. 

Lucija Komaić