Kopitar je bio nervozniji nego obično. Hodao je gore-dole po psihijatrijskom hodnikom, jako lupajući o pločice svojim Yassa šlapama koje su proizvodile zaglušujuću buku. Jeka od zidova samo je pojačavala tupi zvuk pobjeđujući piljenje bušilica. Nadimak Kopitar dobio je upravo zbog nervoznog hoda hodnikom psihijatrije i lupanja o pločice, ali danas je sve to izgledalo znatno jezovitije nego inače. Pitao sam ga što mu je.

-Ništa, ostavi me na miru  - vikne nervozno.

-Samo ti hoću pomoći – rečem mu nježno i prijateljski.

-Užasno mi smetaju ovi radovi. Stvaraju mi kaos u glavi. Uvijek sam mrzio radove. Kad čujem bušilicu i ostale alate najradije bih se ubio – izrepa Kopitar.

-Što to rade? – pitao sam ga znatiželjno.

-Ne znam, zaboli me – reče i nastavi nervozno hodati.

Uto dođe Profesur noseći neku knjigu. Ako će netko znati što se radi, on će, pomislio sam. Najpametniji je od nas svih.

-Što se ovo radi, Profesore?

Čudno me pogleda, pa odgovori vicem.

-Pita Mujo Hasa je li gore bit glup ili nezainteresiran, a ovaj mu odgovara 'Ne znam i ne zanima me' – reče i nastavi hod.

Da bih odgonenuo zagotnetku morao sam otići do primarijusa Adama. Kad sam mu upao u ured, Adam je brojio neke novce nad stolom i plavom kuvertom. Zbuni se kad me vidi.

-O Marole, kojim dobrom? – upita me sakrivajući novčanice.

-Kopitar je strašno nervozan, smetaju mu ovi radovi, pa me interesira što se to radi na psihijatriji i kad će biti gotovo?

-Vidiš – stane Adam objašnjavati nakon dubokog uzdaha – psihijatrija je i u našoj bolnici u podrumu, kako je to često s njima slučaj. To znači da ima malo prirodnog svjetla. Znanstvena istraživanja kažu da malo svjetla loše utječe na ljude, a kako onda tek neće na pacijente sa psihijatrije. Zato smo krenuli u projekt rasvjete psihijatrije. Ovi dobri momci iz dubrovačke tvrtke Lepa Brenum postavit će vam najnoviju svjetlosnu tehnologiju, takozvanu LED tehnologiju. Jako dobro utječe na zdravlje građana, pa će tako, nadam se, i na vas.

-Dobro, ali kad će radovi biti gotovi, poludit će Kopitar?

-Ti su momci majstori svog zanata. Osvjetlili su mnoge spomenike kulture i nije im puno trebalo, pa tako neće dugo raditi ni na našoj psihijatriji. Malo se strpite, a ja ću Kopitaru povećat dozu tableta.

-LED it be – rekao sam i otišao van iz njegova ureda.

Opet sam sreo Profesura. Ispričao sam mu što mi je ispričao Adam. Profesur se nasmijao.

-To je pranje para. Ta dubrovačka tvrtka je trebala otvoriti praonicu – zagonetno će Profesur.

-Kako to mislite? – upitah ga.

-Moj Marole, blago ti se što si glup – iskreno će Profesur – Nije lako živjeti u ovom svijetu kad si pametan. Znaš što je rekao veliki Flaubert? Znaš uopće tko je Flaubert?

-Napadač francuske reprezentacije – bubnuo sam, jer mi je prezime zazvučalo francuski.

-Flaubert je rekao: „Tri su uvjeta da čovjek bude sretan. Prvo da je glup, pa da je sebičan, i da je dobrog zdravlja. Ali ako prvi uvjet nije ispunjen, ostala dva padaju u vodu.“

-Kakve to veze ima s radovima na psihijatriji? – pitao sam začuđeno.

-Nema tu nikakvih potrebnih radova. Sve je to magla. Pili se lova preko ovog projekta. Napumpale su se cijene oko rasvjete, a uopće je ne treba postavljati. Razumiješ? I sve se to radilo bez javne nabave. Tvrtka Lepa Brenum i Adam će podijeliti naše pare.

-Kakve naše pare? Ja uopće nemam para! – rečem mu.

-Eto vidiš kako si glup! Na tebe je Flaubert mislio kad je izgovorio tu slavnu rečenicu – zaključi Profesur i ode.

Cijeli su tjedan trajali radovi, bušilice su nam turpijale mozak, a onda je malo-pomalo sve utihnulo. Kopitar je sedam dana proveo vezan s pojačanom terapijom. Uspio je preživjeti radove Lepe Brenuma, i napokon ustao. Svjetlo na psihijatriji nakon odlaska dubrovačke tvrtke, nije bilo ništa bolje. Čak bih mogao reći da je bilo isto, ako ne i gore.

Nalazili smo se u dnevnoj sobi i jeli večeru. Kopitar je bio jako gladan, Zyprexa mu je otvorila apetit. Nagnuo se nad pjat kao gepard nad lovinom. Nešto mu je sa stropa kapalo po glavi i kruhu na stolu. Pogleda gore, i opet izgubi živce.

-Koji je ovo kurac?

James Bond poskoči na stol kako bi razotkrio što to curi s lustera. Bio je siguran da je netko u luster postavio mikrofon i da nas prisluškuju. Pažljivo je pokušavao istražiti unutrašnjost.

-Ništa ne vidim. Beke, daj upali svjetlo!

Beke pritisne prekidač, ali žarulja ne zasvijetli. Bond se bolje zagleda, i kao vrhunski tajni agent, otkrije da na lusteru uopće nema svjetiljke.

-Ljudi, ovdje uopće nema žarulje, vjerojatno su je dignuli kako bi stavili prisluškivač – reče samouvjereno i nastavi istraživati.

-Evo ga, pronašao sam – vikne Bond pobjednički i izvadi iz grla nekakav smotuljak s kojeg je nešto curilo.

-Je li to cure informacije? – zajebavao ga je Maus.

-Ne znam, moram provjerit – reče zamišljeni Bond, a onda smotuljak prostre po stolu.

Bio je vodenast, hladan i sklizak.

-To je led – viknuo je Maus – Tko je umjesto žarulje stavio led?

Profesur me gledao sa zlokobnim smješkom kao da kaže 'Što sam ti rekao'.

-Oni idioti što su radili, stavili su umjesto žarulja, led. Tko je tu lud? Mi ili oni? – vikne Kopitar i opet se unervozi.

Profesur se i dalje smješkao u mom pravcu. Izbacilo me to iz smirenog takta. Skočio sam na noge i zaderao se iz petnih žila:

-Jebote LED tehnologija, popljačkali su naše pare!

Marole