Argumentacija gradonačelnika jasna je: riječ je o pješačkim koridorima, a zadržavanje, sjedanje i konzumacija hrane doživljava se kao oblik nepoštivanja kulturne baštine. „Ne može tu netko sjediti i jesti burek. Mora biti reda“, kazao je Mato Franković najavivši tako novu odluku izmjene o komunalnom redu s dodatnim zabrama.

Na prvi pogled, ova odluka zvuči logično. Doista, mnoge svjetske destinacije već su posegnule za sličnim mjerama – u Rimu je, primjerice, već godinama zabranjeno sjedanje na Španjolskim stubama. Takve zabrane opravdavaju se očuvanjem spomenika od masovnog turizma i banalizacije prostora.

Ipak, teško se oteti dojmu da se Dubrovnik sve više pretvara u kulisu, u prostor konzerviran da bi se gledao, ali ne i živio. Skalini nisu samo prolaz, oni su i mjesta susreta, sjećanja i doživljaja. Sjesti na njih, predahnuti, popričati ili doživjeti grad iz drugačije perspektive dio je urbane memorije. Oduzeti tu mogućnost znači osiromašiti iskustvo i posjetitelja i građana.

Ako je u pitanju nesmetan prolaz, to jeste argument kako su skalini pješački koridor, onda su i ulice u povijesnoj jezgri pješačke zone pa ipak su prepune restorana koji svojim stolovima otežavaju prolazak ljudi. Možda se ova pravila jednostavno primjenjuju selektivno – na one koji nemaju gospodarsku korist. Naravno da je Gradu draži onaj turist koji sjedi u restoranu i jede ribu, nego onaj koji jede burek iz pekare i sjedi ispred svetog Vlaha.

Dubrovnik je grad svjetske baštine, ali je i grad ljudi. Njegova ljepota i vrijednost ne proizlaze samo iz kamena, nego i iz života koji se na tim kamenim skalinima odvija. Odluka da se zabrani sjedanje možda će na papiru zaštititi spomenik, ali će istovremeno ogoliti ono što grad čini živim: spontanost, ljudskost i osjećaj pripadanja prostoru.