Telefoni im zvone bez prestanka, rokovi se dogovaraju tjednima pa i mjesecima unaprijed, a cijene rastu iz sezone u sezonu. Građani se pitaju zašto je tako teško doći do običnog vodoinstalatera, električara, keramičara, stolara i ostalih meštara i zašto ih se danas plaća više nego ikad. 

No odgovor je, čini se, daleko složeniji od jednostavne konstatacije da su meštri preskupi. 

Prvi i najglasniji prigovor građana odnosi se na cijene. U Dubrovniku je normala da se za osnovni popravak čeka danima i plaća više nego u većini drugih hrvatskih gradova. Jedna Dubrovkinja, čiji su podaci poznati redakciji, podijelila je svoju noćnu moru koju je imala s meštrima.  

Ružno iskustvo s meštrima 

„Kontaktirali smo meštre u srpnju, te na upit o cijeni kvadrata za knauf s izolacijom, dobili smo odgovor da je 75 eura kvadrat, te da su slobodni krajem kolovoza za dogovor jer su do tada na godišnjem odmoru. Objasnili smo da se radi o pregradbenom zidu između prostorija koji je oko pet metara kvadratne površine. Dobili smo potvrdan odgovor u koji smo povjerovali misleći da je sve jasno dogovoreno“, govori nam ona. 

Stvari su se zakomplicirale krajem kolovoza kada su ih ponovo kontaktirali, sukladno dogovoru, a meštri su tada rekli kako će doći i pogledati što trebaju učiniti. 

„Meštar je došao 1. rujna, uzeo je mjere i rekao da će poslati ponudu. Opet smo usmeno potvrdili kako je cijena 75 eura po kvadratu i dogovor je bio kako će početi raditi idućeg tjedna. No, deset dana nakon dolaska šalju nam ponudu s cijenom od 125 eura po kvadratu, bez izolacije. Nakon što smo to pročitali, kontaktirali smo ga telefonski misleći da je pogriješio, međutim gospodin je kazao kako mu se ne isplati raditi 'sitan poslić' pa da biramo – ok ako želimo prihvatiti ponudu, a ako ne, onda da nađemo nekog drugog“, kaže ogorčena Dubrovkinja koja u tom periodu uopće nije tražila druge meštre misleći da ima dogovoren posao za dogovorenu cijenu. 

Iskustvo ove Dubrovkinje jasno pokazuje kako manjak meštara otvara prostor za nefer poslovanje, visoke cijene pa i bahato ponašanje. Iako ovaj primjer ostavljaju gorak dojam, važno je sagledati i drugu stranu priče. Naime, meštri u Dubrovniku često ne postupaju negativno iz loše namjere, nego iz realnosti tržišta koje je postalo kaotično, nepredvidivo i preopterećeno poslom. 

Nije lako ni obrtnicima 

Kada se zaviri ispod površine, postaje jasno kako oni u cijenu ne uračunavaju samo radni sat, nego i teret koji dubrovačko tržište stavlja na obrtnike poput troškova prostora, alata, goriva, certifikata, poreza, sezonskih gužvi i nepredvidivog rasporeda. 

Tako smo pitali jednog električara s 20 godina radnog iskustva s kakvim izazovima se on susreće kada su u pitanju poslovi koje svakodnevno obavlja. 

„Samo vam mogu reći kako u Njemačkoj svaka hitna intervencija nije ispod 100 eura i svi na kraju budu prezadovoljni. Naši ljudi su naučili da su meštri tamo neki ljudi koji im dođu nešto popraviti po kući pa im daju 'za kavu' ili se cjenkaju. Kad bih tim istim ljudima predložio da oni dođu kod mene automobilom koji su kupili, poprave struju i onda im ja dam 30 do 50 eura, sigurno bi me pitali jesam li lud. Nitko ne želi platiti meštre olako, a bez problema kupuju skupe burse, cipele, nakit i slično, a tuđi rad slabo cijene.  I mnogi moji poznanici misle kako moj rad traje pet minuta i da to nije ništa posebno. Ali dok se ja spremim, dođem... O znanju, iskustvu, alatu i odgovornosti da ne govorim. Potrebno je najmanje desetak godina da bi meštar bio vrhunski“, govori nam ovaj Dubrovčanin koji je uspješan električar. 

Navodi kako godišnje u Dubrovniku ima oko 30-ak električara, ali mali broj njih ima samostalne poslove. S nama je podijelio i jednu anegdotu koja mu se dogodila prije nekoliko dana, a najbolje opisuje njihov posao i to kako ih ljudi uzimaju zdravo za gotovo. 

„Zvala me jedna žena i molila da dođem kod njezine mame koja je starija žena i ostala je bez struje sama u stanu. Pokušao sam joj objasniti kako to treba riješiti na drugi način jer ja nisam nadležan, ali ona je i dalje bila uporna i govorila je da je majka sama u stanu. Pitao sam je pa zašto ona nije kod mame, a ona je kazala kako je kod sebe doma, u Mokošici. Ipak sam se sažalio i krenuo, ali ona je zvala kada sam bio na pola puta i rekla kako ipak ne treba doći jer su riješili problem“, govori nam samo jednu od brojnih anegdota koje mu se događaju u poslu, a pokazuju kako je ponekad u ovom poslu na rubu frustracija. 

Nitko neće da radi 

Njegov savjet je da se svi probaju baviti ovim poslom pa da steknu predodžbu kakav je i zašto je tako skupo. 

„Mnogi od kolega koji idu sa mnom na intervencije kažu mi kako ne bi ovaj posao radili ni za plaću od milijun eura. Jednostavno rečeno - rad s ljudima je težak. Svi se žale kako je skupo, ali nikad ne bi svom djetetu rekli da postane meštar. Zanimljivo je kako se ljudi hvale da su uložili u nekretninu, ali nisu spremni plaćati njezino održavanje i popravak kvarova“, govori on. 

Odgovor zašto su usluge meštara tako visoke leži u manjku radne snage, smatra on, te dodaje kako potražnja diktira cijenu. 

„Neće nitko da radi i to sve poskupljuje. Osim toga, ovaj grad je specifičan zbog razvijenog turizma – imamo veliki broj hotela, ugostiteljskih objekata, zgrada, tvrtki... Sve to treba popravljati i održavati. Grad se razvija puno više nego što ima kapaciteta. Teško je ljudima koji imaju hotel ili apartman, oni ne mogu imati dugoročne kvarove, ali razumijem i ljude u svojim obiteljskim domovima. Uglavnom, svakome je hitno“, govori. 

Prisjetio se kako prije 25 godina, dok se on školovao, nije vladala velika potražnja za meštrima jer turizam nije bio toliko razvijen, a mnoge tvrtke, škole i hoteli imali su meštre koji su kod njih bili stalno zaposleni i radili do kraja radnog vijeka. Danas, govori on, turizam diktira sve. 

Nije presretan s uvozom radne snage iz dalekih zemalja. 

Radni dan od 10 sati 

„Znam da mnogi moraju uvoziti radnu snagu, ali vjerujte mi da je kvaliteta znatno lošija nego kod naših radnika. No, ovo je posao kao i svaki drugi –  u hrpi radnih zadataka, provuče se i hrpa lošega“, smatra ovaj iskusni meštar. 

Zanat se, govori on, uvijek cijenio. 

„Meštri mogu dobro zaraditi, ali to ne može raditi svatko. Potrebno je biti poseban tip čovjeka koji može raditi po 12 sati dnevno. Mnogi mladi ljudi u 15 sati idu doma, a nisu ni svjesni da ovaj posao zahtjeva najmanje 10 sati rada dnevno. Kad dođem doma u 20 sati na kompjuteru rješavam administraciju, vikendom šaljem ponude i sređujem račune. Teško da imam minut dnevno da se u potpunosti isključim jer stalno razmišljam o poslu. U tome čovjek mora biti sto posto“, zaključuje iskusni i traženi dubrovački električar.  

U gradu u kojem se gotovo sve servisne usluge plaćaju više nego drugdje, zanati nisu iznimka, ali razlika je u tome što bez njih jednostavno ne možemo. Dubrovnik se razvija brže nego što školuje radnike, a mladi pak sve češće biraju lakše i bolje plaćene poslove u sezoni. Turizam im nudi brzu zaradu, a obrt ih dočekuje sporom izgradnjom karijere, teškim uvjetima i velikom odgovornošću.  

Sve to stvara poteškoće na tržištu što u konačnici komplicira odnos između meštara i građana i stvara se nejasno definiran prostor povjerenja. Građani se boje previsokih računa ili nekvalitetnih radova, dok se meštri žale na neplatiše, sumnjičave klijente i pritisak da rade brzo, jeftino i savršeno. 

Danas zapravo meštar nije luksuz zbog svoje cijene, nego zbog rijetkosti i kvalitete.