Post na Blogu Vida Bogdanovića objavljen je pod nazivom 'ECI PECI PEC ili ZAŠTO NE SMIJEMO PODRŽAT OVAKAV REFERENDUMSKI PRIJEDLOG IZMJENA IZBORNIH PRAVILA?.'

Hrvatski je običaj ili bolest pred svake izbore izlazit s prijedlozima za izmjenu i/ili dopunu izbornih pravila. Temeljem iskustva nedavnih izbora za Europski parlamenat kad smo se po prvi put susreli s novinom zvanom preferencijalno glasovanje pojavile su se dvije inicijative za uvođenje te novine i u izborna pravila koja uređuju izbore saborskih zastupnika. Uz preferencijalno pravilo predlažu se još neke izmjene i dopune ne posebno ključne osim možda uvođenje nižeg izbornog praga. 

Već sam na ovom blogu pisao o prevari koju je zakonodavac podvalio uvodeći preferencijalni princip u EU izbore budući ne postoji nikakvo opravdanje za uvođenje praga od 10% za eventualnu primjenu rezultata preferencijalnog glasovanja. Jedino opravdanje jest prevara birača i pošto poto osiguranje prolaza stranačkim uhljebima bez obzira na postignutu preferencijalnost pojedinih kandidata. Ako se već htjelo koliko toliko popravit ili opoštenit postojeća izborna pravila onda nije uopće trebalo u pravila staviti prag, kandidati koji su dobili više, pa i jedan glas, trebali su prolaziti, a stranački favoriti ma koliko visoko pozicionirani na listi, ostat doma ako tako odluče birači.

No ostavimo se sad prošlih izbora i prolivenog mlijeka, okrenimo se aktualnim prijedlozima i reakcijama na njih.

Zaključimo odmah na početku, u javnosti objavljeni i komentirani prijedlozi su tek pokušaj dorade ili, po predlagačima, poboljšanja postojećeg zakona, a ne njegova izmjena. O postojećem zakonu možemo mislit ovo ili ono, ali jedno je sigurno kao što je to nedavno u novinama zaključio Inoslav Bešker, ovakav izborni zakon uvjetuje stanje u kojem izabrani zastupnici zastupaju svoje stranke, a ne građane ili birače koji su ih izabrali. Upravo u tome leži glavni uzrok ukopnog stanja u državi kroz proteklih dvadesetak godina. A kakvo je stanje mislim da ne treba posebno obrazlagat.

Predlagači za izmjene i dopune izbornih pravila obrazlažu svoje inicijative potrebom da narod, glasači odaberu kandidate s liste ne nužno poštujući redoslijed koji je odredio stranački vrh pojedine stranke. Na prvi pogled to je pomak, ali ne značajan budući će i dalje liste slagat stranački vrhovi nužno ne uvažavajući ni mišljenja stranačkog članstva s terena, a kamo li običnih građana. Cijela inicijativa, ili inicijative nisu ništa drugo do pokušaj kozmetičkog uljepšavanja izborne baba roge.

Ipak, stranačke elite, i crvene i plave, skupa s tzv. politološkom znanošću dočekali su prijedloge na nož. Bez obzira što ukupni rezultati vođenja države u posljednjih dvadesetak godina nedvojbeno pokazuju i dokazuju da postojeće stranačke (čitaj: državno političke) elite nemaju pojma kako vodit državu. Ipak, naši političari su uvjereni da su bogom dani i da jednostavno u narodu nema osoba koje bi vodit državu znale bolje od njih. I zato će učinit sve kako bi ostali na vlasti, vladajućoj ili oporbenoj, ali uvijek za govornicom. Bez da znaju ili imaju nešto pametno za reć ili učinit.

Zašto ne smijemo podržat ovakve 'preferencijalne' inicijative? Iz čisto matematičkih razloga koji kasnije rezultiraju političkim. Naime, po sada važećemu zakonu država je podijeljena u 10 izbornih jedinica + nacionalne manjine i dijaspora. U svakoj izbornoj jedinici sa lista se bira 14 zastupnika uz primjenu tzv. D'Hondtove metode obračuna rezultata i uz izborni prag od 5%. Već smo navikli da su izborne jedinice skrojene nelogično spajajući nesukladna područja i ne poštujući zakonsku odredbu da se broj birača ne bi smio razlikovati više od ±5%, a D'Hondtova metoda je poseban primjer legalne postizborne krađe pokojom glasove malih stranaka dobijaju velike. 

Dubrovnik je u 10. izbornoj jedinici zajedno sa Splitom, odnosno cijela Dubrovačko-neretvanska županija s najvećim dijelom Splitsko-dalmatinske. U 10. izbornoj jedinici ima između 410.000 i 420.000 birača. Zašto između? Pa zato što ih niko ne uspijeva izbrojit. Grad Split ima upisanih oko 150.000 birača, a Grad Dubrovnik oko 38.000 ili 4 puta manje! E sad, ako bi se prihvatilo uvođenje preferencijalnog glasovanja u postojeći izborni model onda je vrlo lako pretpostavit da kandidati izvan Splita nemaju nikakve šanse uć u Sabor. Sasvim je prirodno i očekivano da će splitski birači zaokruživat kandidate iz Splita bez obzira na kojoj se stranačkoj ili građanskoj listi nalazili. Sabor bi u konačnici činili zastupnici gusto naseljenih područja dok bi provincija ostala bez svojih zastupnika. To je razlog zašto se ne smije dopustiti uvođenje preferencijalnog glasovanja u postojeći izborni zakon.

Kad smo već načeli ovu temu, amo još malo dalje. I postavit sami sebi pitanje kako u Sabor izabrat naše istinske predstavnike, a ne predstavnike političkih stranaka ili partija.

U članku 1. Ustava Republike Hrvatske stoji 3. stavak koji glasi: Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Ne treba bit ustavni stručnjak, veliki političar ni politolog za razumjet da bi u predstavničkim tijelima pa tako i u Saboru trebali biti predstavnici naroda, a ne političkih stranaka. U ostvarenju ove ustavne odredbe ispriječile su se političke stranke koje su sebi prigrabili pravo posredovanja između naroda i stvarne vlasti.

Zato u Hrvatskoj ne treba pokušavat nadmudrit samopostavljene političke elite nekakvim reformama izbornih zakona. Iz riječi reforma proizlazi da se radi o promjeni forme a ne sadržaja. Hrvatskoj treba revolucija, ne oružana ili nasilna, potrebno je loš sustav zamijeniti boljim nenasilnim demokratskim metodama. Jedna od prvih revolucionarnih zadaća jest promijeniti izborni zakon na način da omogući narodu (demosu) izbor svojih stvarnih predstavnika u vlast (krates) uz mogućnost opoziva izabranih. Zvuči komplicirano? Ne, puno je jednostavnije od svih izbornih inačica u posljednjih 25 godina novohrvatske demokracije uključivo aktualne prijedloge izmjena i dopuna.

Nakon što se odluči o optimalnom broju saborskih mjesta, Hrvatsku treba podijeliti u toliki broj izbornih jedinica ili područja u kojima će narod izabrati svog predstavnika ili predstavnicu koji će ih zastupati u Saboru. Neću sad ulazit u manje važne tehničke pojedinosti kao jednokružno ili dvokružno glasovanje, sa zamjenikom ili bez, predizborno koaliranje i sl. To je vrlo jednostavno razriješiti ukoliko se držimo osnovnog ustavnog principa da izborni zakon mora narodu omogućiti izbor svog predstavnika u predstavničko tijelo.

Znam, sad bi se javili debeloguzi i debeloobrazni zastupnici koji samo sebe vide vrijednim zastupničke časti i odgovornosti pa bi se potpomognuti svojim politološkim teoretičarima i stručnjacima usprotivili ovakvom načinu izbora s argumentacijom da to vodi, pazi sad, fragmentaciji političke scene, destabilizaciji političkih tijela, nemogućnosti postizanja političkih dogovora o formiranju izvršne vlasti, itd., itd. …….. 

Za njih, i sve one koje ovaj problem interesa ili zabavlja imam jednostavan odgovor. Uzmite popis, po mogućnosti sa slikama, saborskih zastupnika i zastupnica pa pokušajte procijenit koji bi od njih uspjeli uć u Sabor kao istinski narodni predstavnici. Pa onda procijenite kolika bi to šteta ili korist bila?

Ili bi možda najbolje bilo zastupnike birat po onoj dječjoj eci, peci, pec ………