Danas je nemoguće kupiti stan što god radili. Primjerice, u Čokolinu nekakav derutni dvosobni stan dođe 220 tisuća eura, u koji moraš utući još barem 30 tisuća da ga središ. Tko to može? A nekoć u Jugoslaviji, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, radnici su puno lakše rješavali stambena pitanja. S našim sugovornicima prisjećamo se tih potpuno drugačijih vremena.

Vedran Benić, poznati novinar HRT-a, danas u mirovini, prisjeća se kako je izgledao postupak.

-Firme su imale liste čekanja temeljene na bodovima ovisno o radnom mjestu, dužini staža, braku, djeci... Negdje su te liste čekanja bile poštene, a negdje su neki dobivali stanove preko reda, iako smatram da se više-manje dobro kontroliralo, a i da su anomalije bile iznimke, a ne pravilo. Oni koji su imali obiteljsku kuću gubili su bodove, među njima sam i ja bio, i nikad nisam dobio stan. Inače, postojalo je Udruženje vlasnika s neriješenim stambenim problemom. Tu su recimo bili vlasnici onih kuća koji nisu mogli doći do svoje imovine, jer su krajem Drugog svjetskog rata nacionalizirane i u njima su živjeli zaštićeni stanari. Znači anomalija je bila da dobivaš negativne bodove, jer si se vodio kao vlasnik kuće u kojoj nisi mogao živjeti, a tamo zaštićeni stanari. Klasična Kvaka 22 – ističe Benić nepravednosti onog doba.

Dodaje da su u njegovoj firmi, na Hrvatskom radiju, njegovi kolege redovno dobivali stanove temeljene na listi čekanja. Među ostalim, i u Mokošici, i to je sve tako išlo do početka Domovinskog rata.

Krediti s niskom kamatnom stopom

-Osim dodjeljivanja stanova, davali su se i krediti za rješavanje stambenog pitanja s fiksnom kamatnom stopom koja je iznosila 2 posto. Često bi inflacija pojela vrijednost kredita, pa se rata lako vraćala. Zanimljivo kako je u početku depozit na kredit bio propisan u dolarima. Recimo, moj susjed dao je depozit u dolarima i na kraju, kada je vratio kredit koji je pojela inflacija u dinarima i kada su mu vratili depozit u dolarima, on je, u biti, zaradio. Kasnije su radi toga ukinuli mogućnost depozita u dolarima i prebacili ga u dinare. Ja sam, nažalost, uzeo kredit s depozitom u dinarima – smije se Benić ondašnjim suludostima.

Njegov kolega Luko Brailo priča svoje iskustvo.

-Nakon što sam u godinu dana završio pripravnički staž dobio sam status novinara mlađeg suradnika i primljen sam u stalni radni odnos. Tada sam u Dubrovačkom vjesniku podnio zahtjev za takozvanim beneficiranim kreditom za poboljšanje uvjeta stanovanja. Taj kredit imao je fiksnu kamatnu stopu i ja sam ga bez problema vraćao s plaćom novinara mlađeg suradnika što je bila onda najniža novinarska plaća – kaže Brailo, te nastavlja:

-Znate li kako se službeno zove Zlatni potok? RSN Zlatni Potok, odnosno Radničko stambeno naselje Zlatni potok. Firma Minčeta počela je s gradnjom u Zlatnom potoku usporedo s prvom fazom gradnje na Babinom kuku kako bi budućim radnicima riješili stambeno pitanje. Tako da priča o tome kako Dubrovčani danas neće da rade je smiješna. Da im se daju uvjeti kao onda, radili bi. Hotelsko poduzeće Dubrovnik, pa Cavtat, pa Mlini… svi su davali stanove svojim radnicima, od konobara pa nadalje. Ili povoljne kredite za gradnju i uređenje kuća. Atlantska plovidba je također svojim pomorcima dijelila stanove. Danas mladi bračni par, čak i da zajedno imaju primanja od pet tisuća eura što su rijetki, jako teško mogu priuštiti krov nad glavom. Nevjerojatno je usporediti ondašnje i današnje doba po pitanju stanovanja, zaista. Današnji mladi samo mogu plakati. Naravno, ne treba idealizirati Jugoslaviju. Niti je onda sve bilo dobro, niti je sve bilo loše, ali gledajući samo pitanje stanovanja, koje je vrlo važno pitanje, onda je bilo puno bolje – naglašava Brailo koji dodaje da se dio dobiti firma uvijek ulagao u stambene fondove.

Pitamo ga jesu li liste čekanja bile pravedne?

-Uglavnom jesu. Naravno i onda je bilo nepravilnosti, veza i vezica, ali u globalu je dobro funkcioniralo – zaključuje Luko Brailo.

Obratili smo se i Vidu Bogdanoviću, bivšem gradonačelniku, da se prisjeti toga doba.

-Ja nisam dobio stan, jer sam navegavao na strancu. Pomorci iz Atlantske dobivali su stanove, a ovi na strancu su kupovali svojim novcem. Atlantska je dio stanova imala u Zlatnom potoku, ali i na brojnim drugim lokacijama u gradu – kazao nam je Bogdanović.

Zvali smo i jednog od direktora Babinog kuka da nam ispriča svoju priču. Rado je pristao, ali je želio ostati anoniman.

-U statutu svake firme pravno je jedan kroz jedan bilo decidirano sve o dodjeli stanova. Znači da je dodjela stanova imala vrlo kvalitetnu zakonsku podlogu. Sad ću vam nešto ispričati, pa će vam sve biti jasno. Otvaramo novi hotel, pa naše hotelsko poduzeće treba nove radnike. Iz Ugostiteljske škole uzimamo 40 kuhara i konobara. Dajemo im odmah stalni posao na neodređeno, iako rijetko tko od njih ima 18 godina. Dvije, tri godine iza otvara se Hotel Palace. To je drugo hotelsko poduzeće (Dubrovnik op.a.). Zovu nas da im pomognemo s radnom snagom. Mi im dajemo dio konobara koji isti tren rješavaju stambeno pitanje. Mogu dvije, tri godine pričekati stan ili odmah dobiti kredit, pa graditi kuću. Tako su oni konobari iz Ugostiteljske škole već do 25. godine riješili i posao i stan. Danas dobar dio tih konobara u kućama ima apartmane. To je bio pravi život, a ne ovo danas. I onda netko kaže da nitko ne želi raditi. Pa normalno da nitko ne želi raditi po ovim uvjetima, samo oni koji zaista moraju – iskren je bivši direktor Babinog kuka.

Normalno da nema djece

Stanove su dobivali svi uključujući konobare, čistačice, skladištare, kaže direktor.

-Ne znam za druge firme, mogu govoriti za Babin kuk. Tamo je sve bilo pošteno sukladno svim zakonskim aktima. Od najnižih do najviših pozicija, svima se rješavalo stambeno pitanje. Strašno je ovo danas. Normalno da nema djece i da žene ne žele rađati. I čudimo se što ljudi iseljavaju iz Hrvatske. Naravno kad ne mogu riješiti stambeno pitanje. Totalno drugačija vremena, suosjećam s mladima danas koji nemaju nasljedstvo – zaključuje bivši direktor Babinog kuka.

Pravnik Nikša Raspopović koji je u to vrijeme obavljao dužnost društvenog pravobranitelja, kaže da je stanove dijelila i općina i firme, bilo ustanove, bilo poduzeća.

-Stambena pitanja radnika rješavala su se kroz liste čekanja preko stambenih fondova. Naravno bilo je problema s bodovima, pa su se pisale pritužbe i o njima je odlučivao sud. To se događalo, jer bi neki podaci znali biti upitni, primjerice ako bi netko imao obiteljsku kuću koja je glasila na oca ili djeda. Ljudi koji su dobivali stanove imali su stanarsko, a ne vlasničko pravo, ali su de facto bili zaštićeni. Ti stanovi su se mogli nasljeđivati, bila je sigurnost raspolaganja tim stanovima. Jedino ga nisu mogli prodati. Vlasništvo se moglo stjecati kreditima s niskom kamatnom stopom koju bi s vremenom pojela inflacija. Oni sa stanarskim pravom plaćali su najamninu koja nije bila velika. Dolaskom Hrvatske stanari sa stanarskim pravom mogli su otkupiti stanove na dva načina. Platit ih odmah ili godinama kroz sitne rate. Uglavnom, puno lakše je bilo onda doći do stana nego danas, iako nije sve bilo idealno – govori Raspopović.

Antun Pravedan je radio u Dubrovkinji.

-Radnici bogatijih firma prije su dobivali stanove od onih koji su radili u siromašnijim. Što se tiče bodovanja, nepravedno je bilo što su muž i žena koji su radili u istoj firmi imali prioritet dobivanja stanova u odnosu na one supružnike koji su radili u različitim firmama. Nisam ni ja uspio doći do stana, jer nisam imao dovoljno bodova – prisjeća se Pravedan.

Uglavnom, neusporedivo je ondašnje i sadašnje vrijeme po pitanju stanovanja, iako su i u ono vrijeme neki izvjesili. Primjerice, došli su taman na red za stan kada je počeo rat i nikad ga nisu dobili. Bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće, zajedničko je i onda i danas.

Maro Marušić