Okupljene je uvodno pozdravila knjižničarka Nikolina Njirić. "Bark Stefano, 1875.: Kronologija događaja i istraživanja" naslov je izlaganja koje je održala profesorica Batoš, dok je profesor Bašić govorio o povijesti dubrovačkog pomorstva 1875." Oni su ujedno i jedini hrvatski članovi međunarodne Zaklade Stefano.

Od 17 članova posade jedrenjaka Stefano samo su dvojica preživjeli, ali su imali brojne obitelji s kojima danas preko Zaklade surađuju. Među njima je i Joško Petković (79) čiji je otac s Korčule u Australiju pošao 1941.  Batoš se osvrnula na kronologiju događaja koja je prethodila potonuću Stefana. U Londonu (1875.) brod je pregledan, okarakteriziran kao brod prve klase, krenuo je 31. 7. 1875. iz Cardiffa prema Hong Kongu ukrcavši više tereta nego što treba. Sve je išlo dobro, navodi Batoš, i nakon 33 dana plovidbe, 1. rujna, ušli su u takvo nevrijeme da su mislili kako su gotovi. Opisivali su te valovi veće od 10 metara, pa kad bi brod ušao između dva mislili da neće izaći. Trajalo je to devet dana. Usred Indijskog oceana naletjeli su na mali nenaseljeni otočić, a dalje su planirali ići prema Zapadnoj Australiji čiju su obalu s jarbola mogli i vidjeti 26. listopada. Do Hong Konga im je trebalo još mjesec dana i već su maštali o povratku doma. Zapovjednik Vlaho Miloslavić (26) je dobro znao kakvo je tu okolo Australije, kako ima puno koraljnih grebena i držao se zapadnije kako bi ih izbjegao, ali brod je sastrugao na jedan od grebena i nagnuo se na desnu stranu u 2:30 sata u noći, 27. listopada. Mislili su da će se izvući, ali nažalost nisu jer je opet naišao fortuno tako jak, padali su jarboli, od 17 članova posade stradalo ih je sedam. 

O tom događaju danas svjedoči zavjetna slika "Jessy" u Muzeju Kapucinskog samostana Biskupijskog Svetišta Gospe od Milosrđa u Dubrovniku, rukopis iz 1876. (The Manuscript) svećenika Stjepana Skurle, arhiviran u Znanstvenoj knjižnici Grada, koji sadrži iskaze preživjelih pomoraca nakon njihovog povratka doma, kao i pismo koje je kadet Miho Bačić poslao iz Australije svojim roditeljima. Skurlin rukopis je pisan talijanskim jezikom, jer je tada bio lingua franca. Tek ga je, 1920. godine u Americi, Mihova supruga Angelina Bačić, prof. prevela na engleski. Bila je to velika obitelj sa sedmero djece, šest kćeri i jednim sinom. Živjeli su u New Orleansu gdje je jedna ulica dobila ime Miha Bačića, uglednog građanina i kapetana. Kao dio obiteljske tradicije, svako je dijete dobivalo kopiju prevedenog rukopisa o Stefanu. Unuk Miha Bačića, Gustave Rathe nastavio je pomorski poziv svoga djeda. Napisao je knjigu koju mu je posvetio, "The Wreck of the Barque Stefano Off the North West Coast of Australia in 1875", Western Australia, Hesperian Press, 1990; ("Brodolom barka Stefano - kod Rta North West Cape u Australiji, godine 1875.").

Bašić je rekao kako nakon Austro-Ugarske nagodbe (1867.) na brodovima vijori zastava koja nije samo austrijska nego i ugarska, a “svi putevi su tada vodili” u Beč. Spomenuo je i Bosansko hercegovački ustanak 1885. i posjet cara Franja Josipa te iste godine. Razni putopisci tih godina spominju Dalmaciju kao zemlju u kojoj se još vide tragovi loše mletačke uprave koja je Dalmatince tlačila. U pomorskom godišnjaku koji je izlazio svaku godinu i kojeg je Pomorska uprava u Trstu dosta temeljito pisala, neki naši ljudi su nagrađeni zbog spašavanja i raznih drugih zasluga ordenima Austro Ugarske Monarhije, na primjer, Antun Vidović s Korčule dobio je zlatni križ s krunom, Božo Dragičić iz Dubrovnika čak i više ordena… Pučka brodogradilišta su od sredine 19. stoljeća životarila, onda se osnivaju Pelješko pomorsko društvo i Dubrovačko pomorsko društvo i prave se brodovi koji se koriste za prijevoz raznih materijala. Godine 1875. porinut je Dvanaesti dubrovački jedrenjak nosivosti 1.264 tone, ujedno i najveći dubrovački jedrenjak ikad izrađen u Gružu. Na Osmi dubrovački je išao Vlaho Bukovac pa je Bašić govorio o neovljama koje su ga snašle na tom putu. Na kraju je predavač pročitao molitvu na talijanskom jeziku koju su pomorci u prošlosti molili za mirno more i siguran povratak kući.

Cilj predavanja bio je upoznati javnost, ne samo s jednom vrlo zanimljivom pričom iz povijesti našega pomorstva, nego i kako, sve do danas, taj događaj ima vrlo širok utjecaj u popularizaciji znanosti diljem svijeta, od Hrvatske, do Australije i SAD-a.