Franjevački samostan Male braće nije baš nepoznato mjesto u Dubrovniku. Ni nepopularno, uvjerili smo se odmah pri ulasku, probijajući se kroz grupu turista koja se zaputila baš na našu prvu stanicu obilaska. Kroz 'more' glava tražimo našeg domaćina, fra Josipa Soptu, koji nas čeka, srećom, u prepoznatljivoj monturi, točnije habitu, kako bi nam pokazao vrtove u kojima vlada apsolutni mir. U samostanu ih je čak tri, a ovaj prvi je 'najnemirniji' jer je dostupan javnosti, poglavito turistima koji se njime rado prošetaju, a i fotografiraju za društvene mreže.

„Ovo je upisano kao najstariji vrt u Dubrovniku, u klaustru Male braće, gdje se spominju naranče, limuni... I koji je služio kao 'viridarium', gdje se uzgajalo ljekovito bilje za našu ljekarnu. Danas vrt čine većinom cvijeće i stabla, ali ima i naranača, trudimo se bar malo održati taj povijesni štih”, objašnjava fra Josip.

Odmičemo se od grupe turista, koji su uzgred rečeno za razliku od nas platili ulaznicu, i dotičemo se same vrijednosti muzeja. Dok vodička objašnjava njegovu povijesnu vrijednost, naš razgovor više ide u financijske 'vode'.

„Od toga mi danas živimo, od ulaznica. Nemamo nikakvih drugih prihoda. Prihodi u crkvi su gotovo minimalni, ne može se platiti struja ni slične stvari. Muzej ne drži samo nas ovdje, mi od njegovih prihoda činimo jako velika djela za cijelu našu franjevačku zajednicu. Odvajamo sredstva i financiramo objekte, primjerice u Zagrebu. U Puli smo sagradili jednu manju zgradu za buduće franjevce. Uzdržavamo i naš bolnički dom za starije fratre na Poljudu u Splitu. Financira se uglavnom sredstvima odavde jer drugi samostani nemaju takve mogućnosti, nemaju prihode”, govori fra Josip.

OKOPAVANJE UZ APLAUZ

Ljepote povijesnog vrta su zaista iznimne i nije čudno što fotografije snimljene u njemu svakodnevno obilaze svijet putem raznih društvenih mreža. No, ono zbog čega smo zapravo došli i što nas posebno zanima su dva vrta u koje javnost nema pristup.

„U malom klaustru je ljekovito bilje koje smo posadili ove godine upravo u čast 75 godina našeg muzeja. A u gornjem vrtu, koji je privukao najviše pozornosti, sadimo za našu kuću patate, pomadore, balančane, paprike, zelen. Nas dvojica-trojica se trudimo...”, uvodi nas polako u priču fra Josip, ali ne propušta spomenuti jedan, za njega komičan, dio.

„Mi sada radimo na najvećem kulturnom projektu u državi, digitalizaciji našeg arhiva. To je kulturni čin broj jedan u Hrvatskoj, jer je naš arhiv toliko vrijedan. A nitko za to ne pita, svi o patatama, pomadorama, balančanama”, smije se.

Pomalo posramljeni, nastavljamo pričati upravo o – patatama, pomadorama i balančanama ili barem pozornosti koju su privukle.

„I što se sad događa? Ja dođem ovdje jedan dan, grupa Japanaca me traži. Pruža Japanac meni ruku i kaže: 'Čestitam!' Pitao sam ga zašto mi čestita, a on kaže: 'Zbog vrta!'. Ne pita ni za kapitele iz 13. stoljeća, ni crkvu, ništa, samo kaže da nam je divan vrt. Ali shvatio sam zašto, za Japance je vrt zen duša, meditacija, smirenje. A nije jedini! Mi gore kopamo, a njih deset stoji na zidinama i začuje se: aplauz!”, smije se fra Josip i pita nas možemo li vjerovati.

Pa, iskreno, možemo. Jer kad si turist u hodu povijesnim zidinama u jednom od najljepših gradova na svijetu i baciš pogled prema dolje, a usred, kako bi napisali turistički magazini - 'krovova od terakote', ugledaš pravi, pravcati vrt i osobe koje ga okopavaju, to zaista i zaslužuje aplauz.

Lagano se upućujemo u drugi vrt, kroz sjenovite hodnike i, pomalo iznenađujuće, lift. Dočekuje nas apsolutna tišina i – ljekovito bilje. Ima tu kadulje, franjevačkog papra, timijana... Uz prozor prema staroj apoteci.

„Jedno vrijeme nam je bilo zabranjeno držati ljekarne i onda su je fratri ovdje napravili. Tu su držali ljekovito bilje, a tamo pravili lijekove. Onda bi dolje lijekove davali. A 900. godine je ipak dozvoljeno imati apoteku i otad je sadašnja ljekarna tamo”, objašnjava fra Josip.

INSPIRACIJA I VLADIMIRU NAZORU

Bilje su sad posadili kao svojevrsni eksperiment, a već ga koriste za osobne svrhe - fra Ivan Gavran radi razne čajeve, a o tome će nam kazati nešto više kad nas preuzme za vodstvo u treći vrt. A fra Josip nam kaže da sve što uzgajaju, uzgajaju većinom za vlastite potrebe.

„Damo nekad nekome, kad imamo. Ove godine smo ubrali oko 200 kila patata, lani smo imali 300 kila grožđa, pa smo pravili i vino. Samo grožđe s odrine ne bi valjalo, ali primjerice s pošipom – bude super”, kaže fra Josip.

Vraćamo se i pričom i pogledom u ovaj manji vrt, u kojem se uz ljekovito bilje, nalazi i stara cisterna, na kojoj je Vladimir Nazor 1941. godine napisao pjesmu koja stoji uokvirena na zidu, a ima stihove koji se lagano mogu preslikati u 2025. godinu.

„I u onoj lupi laganoj, mukloj, monotonoj, vijek proživio sam čitav: -čuh, sred mira, uz grlin plač, gdje kuca – čak i sada – pod trijemovima starog manastira, još živo bilo jednog mrtvog grada”, piše, između ostalog, Nazor, sjedeći pored cisterne, koja danas nije funkcionalna.

„Napunjena je pijeskom i to je problem. U 17. stoljeću su donijeli pijesak s Pelješca i napunili je. Problem je što se to zagadilo i moramo sav pijesak vaditi”, priča fra Josip.

Prisjeća se 1991. godine, kad je bio gvardijan, i pokušao vodu ispumpati.

„Nismo uspjeli, stalno je dolazila nova voda, vjerojatno je riječ o živom izvoru. Ali zagađena je, nije za piće. To je sad veliki problem, kako to urediti, jer bi sve trebalo iskopati i izvaditi pijesak”, dodaje.

Lakše je ipak – okopavati vrt. A i vrlo korisno, iz više aspekata.

„Meni je to detoksikacija. Kad sam najnapetiji, dok radim, kao da elektricitet dolazi iz zemlje. A tek kad vidiš da ti nešto uspijeva, raste... Imaš osjećaj: 'Bože, kako je to dobro'. Ne radimo mi to iz ekonomskih razloga, budite sigurni”, kaže fra Josip i prepušta nas fra Ivanu Gavranu, koji je dobio zadatak odvesti nas u poznati treći vrt, upravo onaj gdje se povremeno začuje aplauz sa zidina.

USRED GRADA RASTE KIVANO

Skalin po skalin i dočekuje nas – prava bajka. U zagrljaju zidina nalazi se pravi, pravcati vrt. Treba priznati, zemlja je, unatoč stalnom zalijevanju, pomalo suha, ali to više ide na naš račun – došli smo u momentu kad se, uz ljude, i zemlja i biljke pokušavaju izboriti s vrućinama i nedostatkom kiše. No mir, ljepota, život, unatoč svemu, izbijaju iz pomalo napuknute zemlje. U sjeni se krije 20-tak kornjača, a tek jedna mala, još uvijek neiskusna, samouvjereno šeta po osunčanom puteljku. Kako nam kaže fra Ivan, instinktivno osjete kad se bliže rubu, pa je 'slobodan pad' rijetka pojava. Bere dio zelenja i baca ih pred hlad, no kornjače se ne daju privući hranom, bitnije im je održati relativno nisku temperaturu. I mir. Mir koji vlada cijelim ovim vrtom, unatoč tome što se iz njega mogu vidjeti kolone turista koji šeću zidinama.

„Malo se rekreiramo, ali dođem ovdje i čitati, uvijek ima nekog vjetra. Pa dođem s knjigom, uživam. Prekrasan je i pogled”, kaže fra Ivan pokazujući nam stolicu pozicioniranu u savršenom hladu.

U vrtu ima klasičnih biljki, ali i onih koje – to baš nisu. Fra Ivan nam tako otkriva kivano.

„To je kombinacija kivija i kukumara. Jedan mi je župnik to dao, posadio sam ga prošle godine. Zovu ga: bodljikavi afrički krastavac! Već je počeo cvjetati. Ima bodlje, ne možeš ga držati, moram ga malo očešati od zid. Kad ga razrežete, unutra je pun želatine i sjemenki. Ne mogu ga svi ljudi jesti, ali zovu ga – atomska bomba za ljudski imunitet. Ima puno vitamina, pojedem jedan dnevno. Prošle godine ih je bilo preko 200, a malo koji fratar to voli jesti! Nudio sam ih i časnim sestrama na Dančama, ali kad ga razrežete, ne izgleda baš ugodno i lijepo, iako je ukusno kad se jede”, smije se fra Ivan.

Ima tu i malih kukumara, koji uporno rađaju unatoč vrućini, a pred sezonu je vrt 'okupirao' visoki bob. Bilo je tu kapule, cikle, salate... Sad se 'drže' balančane, kupus, pomadore, paprike, pomalo se probijaju i tikvice, za koje je još neizvjesno hoće li uspjeti.

„Znate zašto mi zapravo uređujemo ove vrtove? Znamo da na tisuće ljudi dnevno prođe zidinama, a svi imaju mobitele, naprave na tisuće fotografija. A vidljivo je da je ovdje sakralni objekt. Tako da se trudimo da bude koliko-toliko uredno, da se vidi da tu netko živi. A drugo, meni je ovdje ugodno i drago, volim ovdje doći, neću po Stradunu šetati kad su gužve. Rekreiram se, kopam, sadim, zalijevam, čupam...”, objašnjava fra Ivan.

NEPRSKANO BLAGO

„Neki dan su prolazili Španjolci, a ja znam španjolski jer sam neko vrijeme radio u Argentini. Nešto sam radio, a trojica su kraj mene sjedala. Pitaju me: 'Zašto oni ne rade?' Ja sam im odgovorio: 'U Hrvatskoj je običaj: jedan radi, a trojica sjede!'. Oni mi kažu: 'Kod nas u Španjolskoj jedan radi, a petorica sjede!”, uz smijeh priča jednu od mnogobrojnih anegdota s turistima.

Fra Ivan inače stalno istražuje nove biljke, njihovu korist i načine primjene. Šetajući vrtom, izdvaja 'cherry pomadore' kao najukusnije. Isprobavamo jednu, a osvježavajući plod razlije se u našim ustima uz sladak okus. Sve je u ovom vrtu neprskano i to se osjeti. Dotičemo se i čajeva, za koje je fra Ivan pravi stručnjak.

„Imam čajeva, ljekovitih biljki, neki dan sam išao na Srđ i brao smilje. Skupljanje ljekovitih biljaka jest zabranjeno, ali za čaj se – može. Ne smije se brati 'na veliko' i prodavati. Imao sam pijesak u bubrezima, doktor mi je preporučio Uvin čaj, ali nije mi se svidio, pa je rekao da pijem – bilo koji. Otad uzimam knjige s biljkama, skupljam okolo, sušim, konzerviram”, kaže fra Ivan i objašnjava da su čajevi koje oni kuhaju puno, puno zdraviji od kupovnih.

Dok ga potičemo da nam pozira, fra Ivan također ne propušta spomenuti vrijednu digitalizaciju.

„Imamo preko 300 rukopisa koji se digitaliziraju. Ogroman je to proces. Kad snimite, obrada je spora, onda se sve online može koristiti, ali to je baš veliki posao”, govori.

Nastavljamo obilazak vrta, uz poglede turista, pa im i mahnemo, a oni nam sretno odmahuju. Počele su u vrtu lagano i naranče, iako prerano, a sok iako nije prepun okusa, dobro posluži za osvježenje. Dolazimo do biljke koja nam baš i nije poznata. Fra Ivan objašnjava da se radi o nacionalnom argentinskom drvetu 'jacaranda', koje se i nije pretjerano primilo.

„Donio sam sjeme i posadio, jedan je lijep, drugi se muči, a treći se skoro već osušio. Valjda mu nije dobro podneblje”, objašnjava i prisjeća se da je kao student živio u Dubrovniku, a sad se, nakon 50 godina, ponovno vratio. Priznaje da se puno toga promijenilo, osobito što se tiče broja fratara, čiji se broj samo smanjuje, a tada ih se 50-ak zajedno molilo i pjevalo, što je slika koju je sa sobom ponio u život, koji ga je nosio posvuda, od Argentine do Njemačke.

OD KAPARA DO SMOKVE, PA SVE DO AVOKADA

Objašnjava nam i da svaki franjevački samostan mora, ukoliko je moguće, imati četiri stvari: crkvu za molitvu, klaustre za šetnju, knjižnicu i vrtove za domaću hranu, što je, kaže, sastavni dio njihovog poziva.

Jagode nisu baš rodile ove godine ili kako bi fra Ivan rekao: nisu ih se najeli, a u vrtu se kriju i kapari i smokve, koju također moramo probati, a niti malo nas ne razočarava slatkoćom. Tu je i avokado, koji cvjeta, ali još nije rodio, a navodno mu za to treba osam godina. Slično je i trešnjom, koja je prekrasna kad procvjeta, ali bez ploda. Sve se to krije ispod igrališta na Pelinama, s kojeg često dolete lopte.

Odlazimo puteljkom prema ulici tik uz samostan, kroz novopostavljena, odobrena od restauratora, vrata. Ispod igrališta na Pelinama dočekuje nas svojevrstan parkić, koji je Grad uredio u Ulici Celestina Medovića, poznatiji kao 'Gomila'. Izgleda lijepo, ali što naglašava fra Ivan, pomalo zapušteno.

„Već se dosta toga osušilo, a kad se otvorilo u svibnju, bilo je prekrasno, zeleno. Netko bi to trebao očistiti, diže se prašina, treba odnijeti smeće, počupati travu, spojiti vodu. Nije to veliki posao. Šteta je, lijepo je, uložena su sredstva, murve rastu. Plan je i fugirati cijeli zid uz njega”, objašnjava.

PUNO SKRIVENOG BLAGA

Vraćamo se onda u vrt, pa sve do prostorija u kojima se suši ljekovito bilje, vrludajući kroz tihe i tamne hodnike, sve do prostorije gdje se nalazila bivša kapelica časnih sestara, a sada se u njoj krije veliki stol pun – mažurana.

„Uberem bilje, izrežem na sitne komadiće, pa sušim, mora biti u hladu i na propuhu. Onda to stavim u posebne kante i iz njih vadim u male tegle. Imam dvadesetak vrsta ljekovitih biljaka i dajem ih drugima kad me pitaju. Ne zahtijeva svaka biljka isto vrijeme sušenja. Kad ga pipnete, vidite je li dovoljno osušeno”, govori fra Ivan i vodi nas u drugu prostoriju, gdje se suši smilje, miriše prekrasno i intenzivno, a zahtijeva i manje sušenja. Uči nas da po knjigama treba vidjeti kada se što pere, jer nije svako doba jednako dobro za svaku biljku. Također, nema na našem području svih biljaka. Primjerice, kako nam kaže, ovdje nema stolisnika, teško nađete glog, odnosno sve kontinentalne ljekovite biljke.

Dobivamo i dodatni obilazak biblioteka, koje kriju vrijednu arhivsku građu, uz glavnu, neprocjenjivu biblioteku. Veliki je tu broj knjiga, ali i kaseta, CD-ova, medijskih napisa... Sve što u sebi krije komadićak povijesti, a ove 'sekundarne' biblioteke predstavljaju veliki izazov za organizaciju i fra Ivan priznaje da bi im u tom segmentu trebala pomoć, jer to sami ne stižu. Tu je i glazbeni arhiv, uređen od strane Državnog arhiva, a sve je iznimno uredno i pažljivo obrađeno. Dolazimo i u veliku, glavnu biblioteku, za čiji bi opis trebao jedan sasvim novi tekst. Impresivna, bogata, organizirana, puna različitih sekcija – s čak 70 tisuća knjiga, što je čini jednom od najbogatijih u Hrvatskoj.

Tu završavamo naš obilazak i odlazimo za trpezu, gdje nas domaćini počaste čajem i plodovima iz vrta. Čaj sam, s obzirom da je usmjeren na olakšavanje problema s prostatom, preskočila, ali voćkama je teško odoljeti. Imaju slatki okus mira, opuštenosti i bezbrižnosti i – života. Da parafraziram Vladimira Nazora – kuca, čak i sada, unutar starog manastira, još živo bilo jednog mrtvog grada...