Što vrijedi za mala mjesta, vrijedi i za male narode. Ljudi su intelektualno i emocionalno usisani u događaje čija površina ne prelazi par kvadradnih kilometara i tko je kome ukrao par metara terena, gdje je išla susjeda u 2 ujutro ili tko je kome učinio uslugu ispod stola senzacije su od svjetskog značaja.

Tko god je živio izvan Hrvatske duže od pola godine ne prateći domaće medije, doživio je iznenadni nalet klaustrofobije ukoliko bi nabasao na hrvatsku javnu tematiku. Svađamo se, repliciramo, komentiramo, dižemo u zvijezde, sve iz petnih žila, sve sa osjećajem nevjerojatne važnosti, sve samorazumljivo, a sve u skučenom i izoliranom mikrokozmosu na rubu svemira, u akvariju što stoji na kredencu nečijeg hodinika.

Odlučio sam se na seriju tekstova o strancima koji žive u Hrvatskoj iz skroz osobnog razloga. Kako sam određeni broj godina proveo u inozemstvu, od Amsterdama i Pariza do Berlina, shvatio sam da sam, umjesto upoznavanja novih sredina i ljudi, prije svega upoznao sebe. Taj hrvatski obrazac u glavi preko kojega interpretiram svijet a koji u međunarodnom okolišu postaje flourescentno jasan.

Na koji način iščašiti svoje sunarodnjake koji ne putuju previše, ne zatiču se u stranom jeziku na duže vrijeme, nisu prisiljeni vidjeti sebe izvana, vidjeti sav taj kulturološki genom - reakcije, želje, motive, vrijednosti, ponašanja - a koji su posisali s prvim hrvatskim veslom, koji odrastaju sa lokalnim spikama, šprehama, đirevima, pričama, udišu tu tešku i memljivu domaću atmosferu kao jedini mogući zrak? Kako ih prisiliti da vide sebe kroz leću koja ima drukčiji fokus? Jednostavno – dao sam strancima da nam ispričaju kako nas vide.

A stranaca u Hrvatskoj ima znakovito malo. Prema nedavnom istraživanju, europske zemlje u kojima ima manje imigranata još su jedino Poljska i Rumunjska. Ljudi u Hrvatsku velikom većinom ne planiraju doći.

Više čitajte na T-portalu.