Vijest o smrti Igora Mandića objavio je na Facebooku njegov prijatelj, književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković.

Viskovićevu objavu prenosimo u cijelosti: 

"Maloprije mi se javila Slavica Mandić: - Danas predvečer, oko 18 i 30 umro je naš Igor!
Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Filipovićevoj, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom. Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.
Gasio se , ali bio je priseban; Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom...)
Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.
Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.
Adio, dragi moj", napisao je Velimir Visoković.

Mandić je inače zadnji intervju dao Dobroslavu Silobrčiću za Jutarnji list. Na pitanje boji li se smrti je kazao "ne".

"Prema smrti nemam emocionalan stav, nego samo racionalni. Dobro sam istreniran u ciničkom, stoičkom stavu Marka Aurelija i Epikura. Moderna filozofija mi ne može ponuditi ništa više od Epikura ili Marka Aurelija. Oni su moje dvije svetinje. Kad smrt dođe, nema nas; dok nas ima, nje nema. I gotovo. Šlus. Ustvari mirno očekujem, čak priželjkujem smrt, ali ne na patetičan način kao Ujević koji je znao klicati; gdje si, smrti, zaručnice moja. To su Ujevićevi zanosi, koji nisu lažni. A moji su racionalni, a nisu fantastični", kazao je Mandić u prosincu 2021. godine razgovor za Jutarnji list.

Igor Mandić završio je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Od 1966. bio zaposlen u Vjesniku, kao kritičar u dnevnim novinama, kao kolumnist Vjesnika u srijedu, te interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima. Od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prešao u slobodne umjetnike, te je objavljivao u raznim listovima, između ostalih i u Novom Plamenu. Bio je glavni urednik novina Vjesnik (2000.). 

Objavljivao je književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike, bio je dugogodišnji suradnik mnogih radijskih i televizijskih postaja. Dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005.