Kako kaže, u rat nije išao zbog nacionalizma ni određene ideologije, nego prvenstveno kako bi zaštitio i branio svoje sugrađane, rodbinu, susjede, ali nije mogao ni sanjati kako će ‘crnogorsko divljanje poprimiti tolike razmjere na dubrovačkom području’.

‘Krizni stožer je tražio moje mišljenje i dao sam procjenu kako okupatorske snage nećemo uspjeti zadržati više od dva do četiri dana. Nismo imali ništa, tek pokoji kalašnjikov i pretežno lovačko oružje koje se, prema Konvenciji o ratu, ne smije upotrebljavati u ratu jer to spada pod ratni zločin. Stoga sam pokušao organizirati nešto drugo, a to je strategija pasivnog otpora kojom se drugoj strani poručuje kako nije dobrodošla, da joj naneseš neku štetu, jer nemaš šansu da ju zaustaviš. Na žalost, nije bilo uvjeta. Htio sam evakuirati više od šest tisuća civila iz Cavtata, no to mi nažalost nije pošlo za rukom jer sam dobio odgovor kako takvo što nije moguće,’ prisjeća se Prkačin.

Paljenje Konavala je vodila sadašnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore!

Kako nije bilo vode ni struje, praznili su sve gustjerne. Kad su iscrpili te zalihe, nakon otprilike dva dana, izvlačili su vodu iz hotela koristeći se stistemom hlađenja i zagrijavanja, no ona je bila neupotrebljiva zbog toksičnih tvari, pa su joj morali dodavati kisik i bistriti. Među njima je, kako kaže, bilo starijih, nemoćnih, bolesnih, ranjenika, trudnica i dojilja. Dobivali su jedan obrok dnevno, a s neprijateljskom snagom su vodili pregovore tri puta kako bi uspjeli izvući barem malo hrane i sanitarnog materijala koji se nalazio pod okupacijom.

‘Prvi kontakt je bio jako neugodan i složen. Pretresali su nas, a u nas je bilo upirano tisuće cijevi raznih vrsta, kaže Prkačin te dodaje kako su Crnogorci tražili isključivo predaju.

‘Dok smo kupili tijela poginulih, uspio sam proći kroz čitave Konavle. Vidjeli smo kako pale sela, kuće do temelja, a ja sam i danas uvjeren kako je to bila predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, ona je vodila paljenje Konavala,’ tvrdi Prkačin.

Nedugo nakon što je uhićen i odveden u Morinj, dobio je poruku kako hitno mora doći u Cavtat, a ona je stigla, kako tvrdi, iz samog državnog vrha Hrvatske. ‘Doveli su nas pred samu večer, autobusom, otprilike nas je bilo 30-ak. Oni su očekivali kako će nas, kad dođemo tamo, Cavtaćani ispljuvati. Međutim, tamo se dogodilo nešto posve suprotno. Došlo je i staro, i mlado, dočekali su nas grljenjem i ljubljenjem. Tad sam tek shvatio zašto sam dobio navedenu poruku,’ prisjetio se Prkačin te dodao kako je od tog događaja došlo do određenih promjena. Tako su se morali javljati dva do tri puta dnevno u policijsku stanicu gdje bi dobivali batine.

U Dubrovniku je tijekom Domovinskog rata bilo silovanja?

‘Mnogi su Cavtaćani prošli isto ono što su prošli logoraši. Na tom se području događao jedan stihijski otpor na koji neprijatelji nisu znali odgovoriti. Recimo, prisiljavali su jednu učiteljicu osnovne škole da otvori školu i podučava po jugoslavenskom sistemu. Ona bi, usprkos tome, djecu podučavala u njihovim kućama. Zdravstvena je stanica radila cijelo vrijeme, a djelatnici su odlazili i u kuće u koje nisu smjeli, pretežno po noći,’ kaže Prkačin te dodaje kako je u to vrijeme vladalo jedno posebno zajedništvo.

‘Nisam siguran kako u Dubrovniku nije bilo silovanja. Međutim, o tome se ne govori,’ tvrdi Prkačin te smatra kako bi više pozornosti trebalo pridati tom pitanju. Prisjećajući se strahota koja je doživio u Morinju, kazao je kako su sama mučenja bila planirana, pripremana i smišljena. ‘Neke stvari koje su se tamo događale ne mogu se dogoditi spontano. Recimo, Ivo kuhar me jednom izvao van iz logora s jednim vojnim policajcem. Njih dvoje su me, za 10 sekundi, tukli po testisima, a cijev od puške mi je bila u grlu,’ prisjeća se Prkačin. ‘Najviše smo se bojali takozvanog Boksera koji je lomio vilice. Njega nije bilo na spisku zločinaca. Jedan poručnik koji je osuđen je dijelio hranu i vidio što rade, ali nije nikada sudjelovao. Pravi krivci nikada nisu osuđeni. Zašto? Jer je predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore osoba koja je odgovorna za paljenje Konavala,’ tvrdi.

Danas su, kako kaže, žrtve u potpunosti zanemarene. Napominje kako je sramotno što je u suđenju za Morinj najveći zločinac, po svemu sudeći, ispao kuhar, poznatiji kao kuhar Ivo. Kad se radi o jednoj vojsci koja broji oko 30 tisuća ljudi, Prkačin smatra kako je smiješno da je najveću kaznu za Morinj dobio tek jedan kuhar, dok je cijela dubrovačka okolica spaljena i pokradena do kraja, a sam Grad granatiran. Stoga se Prkačin pita koga uopće zastupa RH. ‘Njihov je posao da jednom godišnje kupe vijenac i odnesu ga na groblje,’ kazao je. Po njegovom mišljenju, uvođenje dvojezičnosti u Vukovar nije ono što zaista boli hrvatski narod nego što se od rata pa sve do danas nije uradilo ništa kako bi pravi krivci odgovarali za zločine.

Želimo da civilne žrtve s područja Dubrovnika dobiju svoj spomenik

Riječ je imala i Marija Lukšić, predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata koja je kazala kako ih se samo koristi za promociju i skupljanje političkih bodova. Također je dodala kako je pokrenuta inicijativa prema kojoj bi Dubrovnik trebao dobiti svoj spomenik s imenima civilnih žrtava na dubrovačkom području koji bi trebao biti na Batali. ‘Ne tražimo ništa osim minimalnih primanja i određenog poštovanja prema žrtvi,’ kaže Lukšić.

Novinar Luko Brailo prisjetio se svog izvještavanja tijekom Domovinskog rata. ‘Novinari su u tom razdoblju odigrali čudesnu ulogu. Mi smo s ‘laganini’ tema o Stradunu i Ljetnim igrama ‘uletjeli’ u rat i ponosan sam koliko smo tu ulogu profesionalno odigrali,’ kazao je Brailo te dodao kako o ratu treba pisati i pričati kako bi se znalo što se točno dogodilo. Također je dodao kako su važnu ulogu imali i strani novinari u ratu te kako je rat u Dubrovniku, srećom, izvrsno dokumentiran.

‘Postupak koji se vodio za zločine u Morinju je sprdnja. Najveći zločinac je ispao kuhar, budaletina iz Kotora koja je mučila logoraše kako bi se dodvorila nadređenima. Ono što je dosuđeno generalu Strugaru i admiralu Jokiću je sramotno,’ tvrdi Brailo koji se prisjetio i brojki. Naime, u logorima Morinj i Bileća bila su ukupno 434 logoraša, preko 27 tisuća kuća je spaljeno do temelja, gotovo 8 tisuća ljudi je ostalo bez domova, preko 2 tisuće objekata je do temelja uništeno, kao i 300-tinjak sakralnih objekata.

Nitko nije vjerovao da bi Dubrovnik mogao biti napadnut

Maja Dubljević iz Documente kazala je kako ju je mnogo činjenica po pitanju rata na dubrovačkom području iznenadilo. Naime, dok je prikupljala svjedočanstva za navedenu zbirku, skoncentrirala se na zločine tijekom Domovinskog rata te one koji su počinjeni za vrijeme Drugog svjetskog rata na Daksi. Kako tvrdi, u međuvremenu je Udruga Daksa odustala od suradnje zbog nepoznatih razloga. ‘Šokiralo me to što sam do sada imala predodžbu kako su se u Dubrovniku samo uništavali spomenici nulte kategorije. Nikada nisam razmišljala o dimenziji ljudski stradanja. Također je zanimljivo i to što nitko od Dubrovčana nije vjerovao kako će neprijateljske snage napasti Dubrovnik, sve dok se uistinu nije dogodio prvi napad,’ kaže Dubljević.

Emina Bužinković iz Documente kazala je kako je Međunarodna organizacija za migracije u svom Izvještaju uputila oštru kritiku RH koja nije uradila dovoljno za civilne žrtve Domovinskog rata, ali su pohvalili udruge za svoj rad. Napomenula je kako je problematično i to što država još uvijek nema bazu podataka žrtava te kako one nisu dobile nikakvu naknadu. ‘Procjenjuje se kako je u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata bilo između šest i osam tisuća civilnih žrtava. Samo 350 obitelji prima naknadu za izgubljenu i poginulu djecu u ratu. Zakon o naknadi štete za osobe koje su u ratu silovane ili su pretrpjele seksualno nasilje još uvijek nije donesen, u proceduri je i nadamo se kako će se krajem ožujka naći u javnoj raspravi. Zakon o naknadi i zaštiti civilnih žrtava i vojnih invalida Domovinskog rata ne definira sve žrtve rata,’ napominje Bužinković.

‘Veoma je mali broj ratnih zločina koji su procesuirani, kako u Dubrovniku, tako u cijeloj Hrvatskoj. Zato je važno sačuvati sjećanja ljudi bez obzira na suđenja jer ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo,’ kazala je voditeljica Documente Vesna Teršelić.

Cilj im je, slažu se u Documenti, da i druga strana čuje bolna ratna iskustva.

Ivona Butjer