Olga Muratti jedno je od najpoznatijih lica dubrovačke politike. Dugi niz godina u SDP-u, a u posljednje vrijeme ispred HSU-a, gdje su upravo aktualne stranačke nesuglasice bile povod za naš razgovor.

Što se točno dogodilo između vas i predsjednika županijske organizacije HSU-a Cvijeta Cvjetkovića?

Nekad neki ljudi, čini mi se, jednostavno zalutaju u politiku ne shvaćajući da i tamo postoje statuti, pravilnici.... i sve ono što određuje naš rad i djelovanje. Iskreno, ni ja sama ne znam što se točno dogodilo i nije dobro što se o nama raspravlja u medijima a ne unutar naša „četiri zida“. Mi smo dobili povjerenje svog članstva da brinemo o njima i očekujem da toga postanemo svi svjesni. Stranka ne pripada nama nego članstvu, a njima smo i odgovorni. Na toj sjednici sam najprije ostala začuđena, pa se smijala, pogledala kolege... No kad sam prespavala, ostao je gorak okus što nam sve to treba. Nakon mog odlaska iz SDP-a rekla sam da se više neću baviti politikom, jer mi je dosta raznih unutarstranačkih igrica i nadmudrivanja. HSU je za mene više pripadanje nego politika, odnosno potreba, jer o osobama treće životne dobi treba skrbiti i voditi računa o poboljšanju njihovog svakodnevnog življenja koliko god je to moguće. To mora biti prioritetni zadatak umirovljeničkih stranaka i svih ostalih umirovljeničkih asocijacija. Život je jako čudan i tek kad čovjek kroči u tu zadnju fazu života shvati koje sve životne probleme njegovi vršnjaci imaju. I valjda zato, kad su me pitali da se priključim HSU-u, iako tad o tome nisam ni razmišljala, pristala sam, jer sam, bez pretjerivanja, smatrala kako moje znanje i iskustvo mogu pomoći u poboljšanju života starijih. Ne znam koliko sam pomogla, ali sigurno nisam odnemogla. Uglavnom, sve ovo će imati svoj kraj, a meni nije ni važno hoću li kao član stranke ili kao čovjek nastaviti pomagati osobama starije životne dobi i njihovim obiteljima koliko god budem znala i mogla.

Meni je odavno jasno ovo što govorite, no smatrate li da sve ovo niste najbolje iskomunicirali u javnosti? Ima onih koji smatraju da vam je politika još uvijek važna i da ste se zato priklonili HDZ-u u sklopu koalicije.

Jednom kada uđete u politiku, što god radite, uvijek je tu negdje prizvuk da ste političar. Često se tako sve trpa u isti koš govoreći da su svi isti. To nije tako, jer nikad nismo svi isti i to mi je uvijek smetalo, a posebno je to smetalo mojoj obitelji, mojoj djeci.... Ja sam radila 46 godina i uvijek daleko od direktorskih i drugih prestižnih pozicija. Onaj tko me pozna, pozna me! Važno mi je da mirno spavam i da me se ne tiče tko što misli, posebno tko me ne zna. Savjest mi je čista. Naravno, u politici kao i u svakom drugom poslu, naprave se greške, ali nikad ništa nisam uzela što mi ne pripada, niti sam zapošljavala ikoga od mojih i priuštila im ikakve druge povlastice. Možda zaista prema javnosti nisam dobro iskomunicirala moju sadašnju ulogu, zato jer nisam imala ni potrebe. Dogodilo mi se valjda isto kao nevinima na sudu. Slabo se brane, jer znaju da nisu krivi.

Kako vam se uopće razvio taj žar za bavljenje politikom? Pogotovo što i sami kažete da vam obitelji nije bilo drago.

To je nešto što čovjek ne može objasniti, ne može kontrolirati. Postoji to nešto negdje u vama što u nekom momentu proključa i više se ne može zaustaviti. Meni se taj moment dogodio kada su mi djeca odrasla. Tada sam očito imala viška vremena, i  odlučila da je došlo vrijeme da pokušam nešto dati zajednici, pomoći ako mogu. Na početku sam mislila - ma samo ću malo i krenula sam s aktivnostima u tadašnjoj mjesnoj zajednici Pile-Kono s ljudima od kojih sam jako puno naučila o suživotu s građanima i njihovim potrebama. I onda, ne znam ni sama u kojem trenutku, shvatiš da je to sve ipak samo politika i ne može se kontrolirati, ona vas odnese. Uvijek me guralo to da nekome pomognem ako ikako mogu. Tako je ostalo sve do danas. Ne bih ništa mijenjala, jer me sve to negdje ipak i ispunjava. Naravno, sada sam zrela, iskustveno napredovala, pa sam rekla ‘ne’ klasičnoj politici, nego me jedino i isključivo interesira boljitak društva, u ovom mom slučaju za osobe treće životne dobi.

Na kraju krajeva, lokalna politika bi trebala biti puno više životna, a znatno manje ideološka.

Možete primijetiti da na Gradskom vijeću, i u javnosti općenito, uopće ne sudjelujem u ideološkim prepucavanjima, nego isključivo u konstruktivnim raspravama. Voljela bih kad me sutra netko zamijeni u Gradskom vijeću da i taj vodi brigu o osobama starije životne dobi, ali i o svim kategorijama društva kojem su potrebne brige, zajednice u kojoj žive. Mislim da je jako važno da se o tome govori, a probleme najbolje razumije onaj tko određenoj grupaciji i pripada. Ne mogu mladi znati koji su problemi starih, ali ih treba osvješćivati, jer samo zajedničkim djelovanjem mladih i starih možemo pomoći jedni drugima.

Najavljujete konačno političko umirovljenje?

Kako god završe ova trenutna događanja unutar stranke, ja imam vijećničko mjesto koje ću odraditi do kraja. Cilj mi je doprinijeti realizaciji projekta i ovog doma za starije na Medarevu i onda mogu kazati da je to točka na ‘i’ moga političkog djelovanja. Izgradnja ovog doma je prevažan projekt za Dubrovnik i to kako za starije osobe tako i za mlađe. Kada se dogodi nevolja u obitelji, poput demencije, nepokretnosti, skoro pa uvijek veći problem imaju mlađi članovi obitelji nego osoba koja boluje. Ako mlađi ne mogu adekvatno zbrinuti starije onda posljedično pati odgoj njihove djece, pati posao, a često obitelj preko noći, zbog neimanja adekvatne skrbi o svojim starijim, postane socijalni slučaj. Tako da je pitanje starijih pitanje cijelog društva.

Kakva je skica prosječnog dubrovačkog umirovljenika?

Standard dubrovačkih umirovljenika u odnosu na ostatak Hrvatske je puno bolji pogotovo kada ga uspoređujemo primjerice sa Slavonijom ili nekim drugim ruralnim dijelovima. Naravno, svaka regija i svaki grad imaju neke specifične izazove. U Dubrovniku je sreća što umirovljenik, mimo penzije, može iznajmiti sobu ili nešto slično, te imati dodatan prihod, ili ako to nema, može pridonijeti obitelji na neki drugi način. Naravno, kada o svemu ovome pričamo osnovni uvjet je da je njegovo  zdravstveno stanje bar donekle dobro. U drugim dijelovima Hrvatske veći su financijski izazovi za umirovljenike. Mirovine su takve kakve su, niske i nedostatne     za sve što starije osobe trebaju. Moramo postati svjesni da je kasno o tome razmišljati kada se dođe u mirovinu.

Vaša generacija je još imala mirovine, a moja će teško, jer mnogi rade honorarne poslove ili imaju obrte. Neće biti baš mirovina ni za one koji se bave apartmanima.

Mirovina ovisi o uplatama doprinosa, to je svima jasno. Tako da se zna dogoditi da  neka zanimanja primjerice pomorci koji su radili na stranim brodovima imaju male mirovine, a ponekad je to slično i s onima koji se bave vlastitim obrtima, jer momentalno dobro žive, ali ako ne uplaćuju adekvatne doprinose to se odlaskom u mirovinu pokaže pogubnim i rezultira tim malim mirovinama. Jasno je da se u datom trenutku netko bavi onim što mu najviše odgovara, i na način kako mu najviše odgovara, ali dugoročno može nastati problem. Neuređena država poput naše samo pogoduje ovom neredu.

Treba li država dati mogućnost nekome umirovljeniku tko želi da radi puno radno vrijeme?

Ako je čovjek pristojnog zdravstvenog stanja može biti koristan društvu i nakon što napuni 65 godina. Stoga se zalažem da svatko ima mogućnost izbora. Ili da ne radi, ako neće, ili da može birati između pola i punog radnog vremena. Bilo bi dobro da je mogućnost rada nakon mirovine izbor, a ne nužda zbog malih mirovina. Sada je na snazi zakon koji omogućuje rad i nakon mirovine. Mogućnost izbora je ono što je  važno kako bi umirovljenik ostao aktivan član zajednice i kako bi se smanjila osamljenost. Sve je bolje nego sjedati na kauču s upaljenim vijestima na televiziji. To je propast. Ne mora se umirovljenik baviti s nečim što donosi primanja (ako mu to nije nužno), ali recimo kao hobi bi bilo sjajno da ima vrt, neku udrugu, jednom riječju mjesto gdje se osjeća ugodno i ispunjeno.

Nije loše ni druženje u prostorima Udruge 65+. Koliko sveukupno imaju prostora na području Dubrovnika?

Ne znam točno, nisam sigurna koliko ima takvih prostora, ali ovaj klub radi sjajne stvari. Slikarstvo, učenje stranih jezika, pisanje poezije, hodanje, vježbanje... Sve su to aktivnosti koje nude starijima. Mnogi mogu tamo ostvariti svoje afinitete za koje prije nisu imali vremena. Znaju se tamo organizirati i plesnjaci, svašta nešto. Inače, oni su udruga pri Crvenom križu čiji rad treba isticati i preporučavati starijim osobama.

Doduše, neki kvartovi su, da tako kažem, blagoslovljeni prostorom za umirovljenike, dok ih drugi uopće nemaju poput našeg kotara Pile-Kono.

Da, to je istina. Gruž ima čak tri prostora, što je za svaku pohvalu, imaju ga Montovjerna, Lapad, Mokošica, Grad ..... Čak mislim da svatko i ne treba imati zaseban prostor, jer jedan prostor može koristiti i više umirovljeničkih organizacija, napraviti raspored aktivnosti i to bi moglo biti rješenje za ona područja koji prostor nemaju, a jedan od tih je i moj kotar Pile-Kono. Točno je da u prostorijama DURA-e postoji prostor za Pile-Kono, ali teritorijalni ustroj našeg kotara je čudan i ogroman, pa je nekome s Gornjeg Konala prilično teško doći do Pila, posebno jer je ovaj dio našeg grada prometno nepovezan. Ako umirovljenik s Gornjeg konala nema auto, nema mogućnosti doći do drugih dijelova grada i to se mora mijenjati.

Umirovljenici imaju besplatan autobus Libertasa, no njihove linije su čudne i skoro da se nisu mijenjale pola stoljeća. Većina autobusa i dalje vozi na Pile, iako Dubrovčani tijekom sezone ne idu u grad, a bogme rijetko i zimi. Bi li autobusne linije trebalo prilagoditi drugačijim potrebama modernog doba?

Naravno da bi. Primjerice ljudi s Ilijine glavice ne mogu doći do Gruža ako nemaju automobil. Ili kako će netko iz Sedam smrtnih grijeha, tko nema auto, ići u Lapad, Gruž, Mokošicu, Babin kuk? Ali zato sve linije idu preko Pila gdje su najveće gužve?! Zašto iz Mokošice ne bi bila linija za Lapad? Ili za bolnicu na Medarevu, koja bi trebala biti kvalitetno povezana sa svim gradskim kvartovima.

Kako poboljšati zdravstvenu skrb?

To je više pitanje za državnu razinu. Inače, stanje u dubrovačkoj bolnici nije idealno, ali nije ni katastrofa. Liste čekanja ne smiju biti preduge, jer u starijoj dobi čekanje može značiti smrt. Osobe treće životne dobi trebale bi imati prioritet u pregledima posebno onima koje se dugo čekaju. Ako se pregled ne može u razumnom roku obaviti u Dubrovniku, onda bi umirovljeniku trebalo osigurati liječenje u nekom drugom gradu. Ne samo pregled, nego i liječenja. Znam puno ljudi koji idu u Split na zračenja. Liječenje i njihovi problemi su višestruki i često teško rješivi, počevši od prijevoza, smještaja pa je vrlo često veći problem naći smještaj nego dobiti termin. Tu se mora nešto napraviti.

A bit će još veći ako zaživi zakon o apartmanima u zgradama i potpisima, pa mnogi više ne budu kratkoročno iznajmljivali. U Zagreb se najviše ide na preglede, a većinom su zgrade.

Što se tiče apartmana u zgradama nisam protiv ako ne narušavaju kućni red. Ali kako to kontrolirati? 

Davati bučnim turistima loše ocjene na Airbnb-iju pa ih nitko više neće primiti. Ali da se vratimo na naše teme. Treba li Grad Dubrovnik (g)raditi stanove za liječnike te medicinske sestre i tako poboljšati zdravstvenu skrb?

Treba, ali pod strogo kontroliranim uvjetima. Nisam ja najpametnija, ali možda po modelu da liječnik ili medicinska sestra dobiju vlasništvo nad stanom tek kada odrade svoj radni vijek u dubrovačkoj bolnici i odu u mirovinu. Najgore je rješenje dati im stan, pa da oni odu iz Dubrovnika, a taj stan iznajmljuju turistima. Primjerice, znamo svi da dubrovačka bolnica daje specijalizacije liječnicima, ali se oni nakon toga nisu obvezni vratiti u našu bolnicu. A najluđe je da se onda ne može dobiti ista specijalizacija, jer je već dobivena, a liječnik je otišao i ne radi u dubrovačkoj bolnici. To nema nikakvog smisla.

Hoće li Dom za umirovljenike na Medarevu uspjeti naći adekvatnu radnu snagu? I tu će trebati raznih specijalista.

Neka ga prvo završimo. Ne smijemo gledati negativno, jer onda je lako odustati. Korak po korak. Sadašnji trenutak je bitan. Sutra ćemo rješavati ono od sutra.

Nisu još krenuli upisi za dom? Kada će se završiti i otvoriti vrata?

Ma ne. I to spada u drugu fazu. Dom će biti gotov, nadamo se, iduće godine. Kada se dom jednom završi potrebe ovoga grada za takvom vrstom skrbi bit će poprilično zadovoljene. Dvjesto novih ležaja nije mala brojka. Posebno raduje što će biti zadovoljeni uvjeti za osobe koje boluju od demencije. Kako trajni boravak, tako i (polu)dnevne mogućnosti. To će jako pomoći obiteljima da nastave funkcionirati. Mislim da neki ljudi još uvijek nisu svjesni koliko je ovo važno.

Slažem se. Ovo je najbolji projekt Grada Dubrovnika u ‘ohoho’ godina.

Promijenila su se vremena. Ljudi su prije zazirali od domova, ali ako su oni dobro uređeni, mogu itekako povećati kvalitetu života kako osobi starije dobi, tako i njihovim obiteljima. Mato Franković, iako još uvijek mlađahan, prepoznao je ovo o čemu govorimo. Ja i on nismo politički isti, jer nikad nisam bila HDZ, niti ću ikad biti, ali podržavam politiku Mata Frankovića koja će poboljšati kvalitetu života naših građana. Nadrasla sam ideološke igrice, a Mato ima razumijevanja za osobe starije životne dobi i zato će, dok god je takav, imati moju svekoliku podršku. S njim se uvijek može voditi dijalog, predlagati, sugerirati, a Dom umirovljenika na Medarevu je plod takvih razgovora. Nakon otvaranja Doma mogu mirne duše u političku mirovinu. I posvetiti se svemu onomu što želim, a za što do sada nisam imala vremena ili ga nisam znala naći. U svakom slučaju, reklo bi se  - svako vrijeme ima svoju ljepotu, samo je treba znati i htjeti pronaći. Preduvjet za to je dobro zdravlje i o tome trebamo i moramo voditi računa.