Pamtimo je i danas kao vrsnu glazbenu urednicu na Radio Dubrovniku i njenim kultnim emisijama, slušali smo je na Radiju Jug, gledali na Dubrovačkoj televiziji, a sada nam se sa svojim prepoznatljivim glasom javlja s valova županijskog radija Soundset Ragusa. Po vokaciji glazbenica, ujedno i dugogodišnja novinarka, i danas radi ono što najbolje zna – svojim ugodnim glasom nas informira, uveseljava ili smiruje, rekli bi neki slušatelji, ponekad baš kao psihijatrica Nada John.

Jako dugo ste u medijskom prostoru. Ljudi vas prepoznaju, i pojavom, ali i glasom. Koje su to emocije i poruke koje se mogu prenijeti samo glasom?

-To je zapravo cijeli jedan miks emocija. Nisam razmišljala postati radijskom voditeljicom, ni urednicom, niti uopće dijelom radija, iako je radio, otkako znam za sebe, uvijek bio tu negdje. On je nekako uvijek bio uz mene, i dok sam učila, i dok sam radila, jer kao što je poznato – uz radio možete raditi bilo što, ne opterećuje vas i on vam je na neki način prijatelj. No, kad sam 15. siječnja 1996. godine započela svoje radijsko putovanje na Radio Dubrovniku na kojem sam ispekla ovaj zanat, uz divne ljude, i kad sam prvi put došla u studio i prozborila, shvatila sam kako jako puno toga mogu s tako malo stvari. Dakle, samo glasom! S glasom možete podići atmosferu, donijeti toliko dobro raspoloženje ljudima… Nekad ćete, ovisno o svom raspoloženju, odvesti ih u neke sjetne pute i sjećanja. No, činjenica je kako samo sa svojim vokalom, ako s njim znate baratati kao s instrumentom, možete napraviti veliku stvar. Prekoputa mene bi bio tehničar i to je ta jedna osoba, no onda shvatite kako vas jako puno ljudi može čuti i kako možete doprijeti do mnogih. Onda zamislite jedan mali svijet ispred sebe i s njima vodite jedan intiman razgovor, opustite se, a ako raspolažete s bogatim vokabularom, što je jako važno, možete učiniti čudo. Možete ispričati jednu cijelu priču, zainteresirati ih, zaustaviti ih na trenutak u vremenu, a opet napraviti nešto drugačije. Meni je to, uz glazbu, bio toliki izazov i čini mi se kako smo 'kliknuli'… Taj mikrofon i ja. Po vokaciji sam glazbenica i drugačije sam poznavala mikrofon, no ovo je jedno prijateljstvo koje me vezalo zauvijek i mislim kako se ne bih lako odrekla toga, iako sam imala svoje iskorake.

Sad već imate ogromno iskustvo, no je li vam bilo izazovno u početku zanemariti neka, možda i negativna iskustva i raspoloženja u vlastitom životu, kako se ne bi osjetila u glasu ili kako takvo raspoloženje ne biste prenijeli na slušatelje? Postoji li neki recept?

-Ne postoji, postoji samo ono što je u čovjeku. Majka mi zna reći – kad izađeš iz kuće, uvijek navuci osmijeh na lice, bez obzira na to što je ostalo iza tebe. Na televiziji je u prvom planu kadar i tada je izgledno kako će jedan u moru detalja privući pažnju gledatelja pa će se možda tvoja eventualna sjeta ili problemi nekako sakriti i provući. Ovdje vaš vokal proživljava sve ono što proživljavate vi. Brojne emocije se osjete upravu u glasu – zatitra vam glas, pogode vas neki trenuci, sjetni ste jer je kiša, euforični jer je sunce… I kako naći mjeru? Nije jednostavno. Slušatelji mi kažu kako se u mom glasu osjeti radost. Potrebno je bar na to vrijeme koliko ste u eteru donijeti dobro raspoloženje.

Pričate o tome s puno duše. Izgledate kao netko tko jako puno emocije unosi u ono što radi.

-Jako puno emocije, istina je. I to te na neki način istroši. No, čudno je to… Kad izađeš iz studija, možda si ponekad iscrpljen jer je tvoj dan bio težak pa si se dodatno potrudio kako ne bi to raspoloženje prenio na slušatelje. No, čim se sutradan vratiš i staneš ispred tog mikrofona, baterija je ponovno puna. Ako voliš radio, a ja ga neizmjerno volim, onda puno toga možeš dati. Kad sam krenula s emisijama i kontakt programima na Radio Dubrovniku, mimo programa je nazvala jedna starija gospođa i tražila je mene. Kazala je – ne znam jeste li sinjorina ili gospođa, ali bolje me umirite nego Nada John. Neki kažu kako imam umirujući, a opet nasmiješeni vokal. To je nešto na što nisam mogla utjecati i to je očito nešto što je Bogom dano. Hvala mami i tati!

Krenuli ste s Radio Dubrovnikom, sad ste na Soundset Ragusi, u međuvremenu ste radili na Radio Jugu, ali i na Dubrovačkoj televiziji. Krenuli ste ’96., imate puno utakmica u nogama…

-Krenula sam kao glazbena urednica i na Radio Dubrovniku sam radila 19 godina. Ponekad bih uskočila i odradila nešto mimo toga, u momentima kad bi bilo kritično, no uglavnom sam bila glazbena urednica. Kao glazbenici po vokaciji, to mi je bilo najdraže razdoblje jer spojiti glazbu i mikrofon u medijskom obliku je za mene nešto idealno. Prelaskom na Dubrovačku televiziju, to se nekako objedinilo u emisiji 'Radio koji se gleda'. U početku sam pred kamerama bila četiri i pol, a kasnije dva sata te sam odabirala glazbu, uz glazbene želje, no usmjeravala sam emisiju tako što se nije moglo baš svašta puštati i slušati. Bilo mi je važno educirati publiku, što i jest jedna od glavnih zadaća medija. Kamere su za mene bile nešto novo. Nekad bih zaboravila kako sam u programu pa bih počela jesti. Onda vas nazove neka gospođa pa kaže – joj, što vas je slatko vidjeti kako jedete.

Međutim, nekako ste od glazbe skliznuli u informativu.

-Tijekom 19 godina rada na Radio Dubrovniku, nikada nisam dobila status zaposlenice. Rekla sam kako je dosta i ako je zaista taj papir mjerilo nečega, a u svijetu su to prvenstveno rad, predanost i učenje, onda sam upisala studij Mediji i kultura društva i završila ga u najkraćem mogućem roku. Proradio je svojevrstan inat i tu se sve okrenulo prema informativi. Naime, počela sam na jedan drugačiji način promatrati medije i shvatila kako, bez obzira na glazbu koju neizmjerno volim, i kroz informativu mogu djelovati. Ne previše jer moram priznati kako nisam tu 100 posto svoj na svome, ali mislim kako sam došla do nekih 85 posto i mislim kako je to dobro. Nisam zagrižena 'informativka', no čarolija koju mi stvara mikrofon nije popustila ni do danas, bilo da je riječ o informativi ili glazbi.

Puno je projekata iza vas. Imali ste jako puno svojih emisija, i na Radio Dubrovniku, i na televiziji… A mi novinari na svoje projekte znamo gledati kao na svoju malu djecu. Koliko vam se bilo teško oprostiti? Neke su emisije zbilja bile kultne.

-Užasno teško. Na Radio Dubrovniku više se ne mogu sjetiti koliko je takvih emisija bilo. Recimo, emisija 'Dobra večer, to sam ja' gdje sam ugošćavala sve moguće glazbene zvijezde tog vremena, od Iva Robića, Jimmyja Stanića, Draga Diklića, ali i tada novije generacije, Gibonnija i ostalih. Pa onda je tu bila i emisija 'Pjesme morske pjene', kao i zaista kultna emisija Radio Dubrovnika 'Canzonissima' o talijanskoj glazbenoj sceni gdje sam najviše na svom terenu, zatim 'Nostalgična' u kojoj je bila zastupljena domaća glazba. Svaki put kad bi jedan ciklus prestajao, osim 'Canzonissime' koja je imala svoj kontinuitet, pitala bih se – zar baš mora stati? Svaki put bi mi se otkinuo komadić srca. No, promjene su bile potrebne, kako zbog publike, tako i zbog nas samih jer uvijek mora doći taj neki trenutak u kojem nema dalje i u kojem se materijal istroši. 'Canzonissima' je bila drugačija, ona je ostala jako dugo mlada, trajala je 23 godine. Tako je i s projektima na televiziji. 'Kulturni razgovor', 'Jutro u Gradu' koji je osmišljen po uzoru na 'Dobro jutro, Hrvatska', 'Radio koji se gleda', koji mi je jedno od posljednje 'djece'.

Taj 'Radio koji se gleda' je ustvari bio nešto novo na našem području.

-Iako u svijetu postoje takvi formati već neko vrijeme, kod nas je bio nešto novo.

I tu se pojavljujete cijelom svojom pojavom. Ne samo vokalom, kao na klasičnom radiju.

-Apsolutno. I tu više nema skrivanja. Doduše, ne skriva se čovjek n iza mikrofona na radiju…

Ali imate nekakvu intimu. Na televiziji ste potpuno izloženi.

-Veliku intimu imate na radiju. Imate svoj svijet, bez obzira što vas u datom trenutku puno ljudi sluša. Na televiziji je drugačije, blenda na kameri je otvorena, u potpunosti ste izloženi. Ne mogu kazati kako 'nemaš pravo na pogrešku' jer u svakom poslu se griješi i te su pogreške jako simpatične. Imala sam takvih 'kikseva' i na radiju i na televiziji. Na svu sreću, nisu bili toliko strašni, no trebalo mi je na televiziji prihvatiti tu izloženost.

Puno je to radnog staža da ne bi bilo kikseva.

-Počinje 'Canzonissima', a kolega Antonio Deranja i ja smo u studiju. On je trebao reći  koja je radio postaja, a ja koje su ure. On ne počinje, ja ga gledam, prekoputa je bio kolega Alan Lasić. Ja u jednom trenutku kažem – slu, on – što, ja -sto. I to je ostalo tako. Slu-što-sto. Trebalo je biti – Slušate Radio Dubrovnik, osamnaest je sati, počinje 'Canzonissima'. Pala sam ispod stola od smijeha. I ništa, idemo dalje, na pogreške se ne vraćate, samo se nadate kako je to što manje ljudi čulo, mada slušateljima te pogreške znaju biti simpatične.

I slušatelju, ali i gledatelju ta osoba djeluje nekako 'ljudski', ne daleko. Lakše mu se poistovjetiti s njom.

-Apsolutno. Nismo nedodirljivi, daleko od toga. Mi smo možda samo nešto bliže tom nekom širem svijetu pa im donesemo neku informaciju, zanimljivost ili priču. Ali da griješimo – griješimo.

Kao što smo već spomenuli, krenuli ste ’96. na radiju. Imali ste svoje iskorake, danas je 2023. i opet ste na radiju. Možete li povući paralelu između radija tada i radija danas? Je li radio isti?

-Nije. Mogu reći, bez obzira na protok vremena i nove trendove, kako radio ipak nije izgubio utrku s novim medijima, platformama i streamingom. Istina je kako je puno lakše putem pametnih telefona odabrati i slušati ono što volite. Budimo iskreni, mlađe generacije neće slušati radio onako kako se on prije slušao. Slušat će ga ako je na neki način 'nametnut' negdje, u nekom prostoru. Radio još uvijek pripada onima koji žele čuti informaciju, vijesti, ljudima koji su doma ili na radnim mjestima. No, nije radio izgubio tu utrku jer je još uvijek jako dobar kad su u pitanju brze informacije. Najbrže će informacija doći, on je tu, on stalno donosi informacije u realnom vremenu. Uvijek je prvi i pored toliko godina, toliko dugo nakon te 1920. godine kad je pokrenuta prva svjetska radijska postaja. Kasnije se pojavila televizija koja ga je pomela, došao je Internet koji je čudo, a u digitalnim medijima je toliko ponude da je bilo straha hoće li radio uopće moći pratiti taj korak. No, prati ga i dalje. Ali razlika je. Kad sam počinjala, na teren smo išli s teškim nagrama, s mikrofonima, to je bilo za iskilaviti se. Sad je dovoljan mobitel. Mislim kako za radio itekako ima nade.

Slušateljima tada, kao ni danas, nije baš jasno kako radijski voditelji uspijevaju biti onako raspoloženi rano ujutro.

-Tajna je u dovoljnoj dozi kofeina. I to odmah u pet i kvarat ujutro! Zato je važno po' ure prije doći na posao i skuhati puno kafe. Mislim kako svim radijskim djelatnicima, bez iznimke, puno kofeina teče venama. Eventualno neki jači čaj!

Međutim, treba biti kreativan, držati koncentraciju cijelo vrijeme i izbjegavati pauze u kojima se ništa ne govori i u kojima se ništa ne čuje. Koliko je teško imati ideje i stalno govoriti?

-Nakon ovoliko godina rada, nekako steknete tu rutinu i iskustvo. No, rekla bih kako sam stara škola i dobra priprema je čudo. I dan, danas se volim dobro pripremiti što ne znači kako ne mogu razgovarati s gostom bez pripreme i iz bilo koje brašne, jer puno je utakmica u nogama i puno sam radila na sebi. Pa i danas volim naučiti nove stvari! Dakle, redovito učiti, educirati se, pripremati se za svoju smjenu kao da prvi put ulazite u studio. Važno je puno čitati. Ružno je slušati voditelja koji svako malo ima neke poštapalice. Naš radio Soundset Ragusa je formatirani radio pa nema puno priče, puno je glazbe i dobrog raspoloženja, no u dvije minute koliko traje prilog, treba dati srž, zainteresirati ljude i donijeti im nešto dobro i pitko. I tako da vas jedna none koja živi na međi u Konavlima razumije.

Imali ste puno kolega, dosta njih mlađih kažu kako su puno naučili od vas. Što biste savjetovali novim generacijama novinara?

-Nikad nisam stala i rekla – znate, to vam se tako radi. Nisam takav tip, ali sam otvorena i pozitivna. Nastojim ih učiti onome čemu su mene učili lektori, a to je govoriti lijepo, razumljivo, fino, toplo, a ne izgubiti lokalno, dubrovačko. Dakle, puno pričati, puno čitati, puno slušati. Zaboravili smo slušati. Treba nuditi puno osmijeha u programu, lijepih riječi, pozitivnog stava i donositi točne informacije. Ne lagati one koji su ispred nas jer oni nam vjeruju.

Međutim, trendovi u cijelom svijetu takvi su kao da se sve češće ide na kvantitetu, nego na kvalitetu. Tako je i u medijima. Prije bi novinar imao dvije, tri teme tjedno koje bi iscrpno obradio i za to bi imao vremena. Danas se ide na što više informacija u što kraćem roku.

-Apsolutno treba ići naprijed. U svakom vremenu ima izvrsnih stvari i onih malo manje izvrsnih i od svakog vremena treba izvući ono najbolje. No, bojim se kako idemo ka jednom površnom donošenju informacija i uopćenom pogledu na svijet. Sve je jako brzo, tempo današnjeg života je ubitačno brz. Kad se osvrnemo, vidimo samo gomilu informacija, a u tom moru svega i svačega, ne možemo izvući ono što je pravo i što je istinito. Bojim se kako ćemo se u tome izgubiti. U mnogočemu je izmišljena topla voda pa nekako vjerujem kako ćemo u jednom momentu morati stati, vratiti se na početak i krenuti iznova obučavati, učiti, stvarati. Mediji su divna stvar, ako im se pristupi na pravi način. Vi odlično radite svoj posao, ali moram priznati kako ste u manjini. Danas se na medije gleda kao na nužno zlo, a na medijske djelatnike kao na one koji trče za senzacijama jer postoji manjina koja upravo to radi. I to je šteta jer ovo je divan posao, a za vas sigurno, jednako kao i za mene samu, je i poziv, nešto što jako volite.

Vi ste spominjali edukativnu ulogu koje je nažalost sve manje, a čini se kako se ona zabavna uvukla u sve pore.

-To je onaj dobro poznati infotainment. No, važna je edukacija, edukacija, edukacija, a treba prvo krenuti od sebe. Ne ulaže se u sebe dovoljno. Ako to radimo, onda ćemo moći puno toga dati. Volim pitati i puno mlađe od sebe, i puno starije od sebe jer od svih možete nešto novo naučiti. I vjerujte, svaki dan nešto novo naučim i svaki dan nekoga od kolega nešto novo pitam. Nije sramota pitati nego ne znati, a ponašati se kao da sve znaš. I takav izaći pred javnost. A javnost to odmah prepozna.

Radio na kojem radite, kažu mnogi, ima najbolju glazbu u gradu. Kako naći balans između onoga što je popularno, a nije neka kvaliteta i onoga što je kvalitetno, a ne privlači mase? Kako vi u eteru nalazite taj balans?

-Glazba koja se pušta na Soundset Ragusi su najveće uspješnice. Pokojni Arsen Dedić je kazao – hitovi su za hititi. Dakle, radije ću kazati – uspješnica, nešto kvalitetno što je napravljeno i što je ostalo zavazda. Ljudi često dijele glazbu na staru i novu, što je pogrešno. Postoji samo dobra i loša glazba. Nat King Cole iz 50-ih ili Beatlesi i Rolling Stonesi iz 60-ih su nešto što je dobro. To je dobro bilo onda, dobro je i danas, a uvjerena sam kako će biti dobro i za 40 godina. Na Soundset Ragusi svira samo dobra glazba. Kao što je jedan moj kolega bio rekao – ako možete pjesmu pjevati zviždukajući, onda ste pogodili pravu pucu. Mislim kako se time vodi Soundset Ragusa. Vodimo se time da to budu samo dobre pjesme. Sudeći po ovome što ste rekli kako nas doživljavaju slušatelji, mislim kako smo na pravom putu.

Što je to, po vašem gustu, ono što je dobro?

-Ja sam tu pomalo 'old fashion' tako da sam ostala vjerna samoj melodiji. Nažalost, puno toga se promijenilo pa sama pjesma više nije u središtu pozornosti, često ni kod samih glazbenika. Svjedočimo novim trendovima. Inače sam jazz glazbenica… Ako govorimo o domaćoj glazbi, još uvijek obožavam Radojku Šverko. Tu su naravno Vanna, Nina, naš Oliver, Gibonni, Neno Belan koji mi je jako radiofoničan i volim tu lakoću. Što se tiče stranog, voljela bih doživjeti koncert Eaglesa. Jako volim talijansku kanconu.