Političari većinu svog radnog vremena troše na besmislene protokole u koje spadaju razna čestitavanja. Tako će načelnik općine izraziti divljenje što je minijaturna crkva svetog Jurja – u koju ne može stati ni svećenik, a kamoli vjernici – doživjela dvjestotu godišnjicu od osnutka. Naravno, tu su uvijek i obljetnice nekih bitaka, spomeni prolivene krvi, a gradonačelnici, župani i slični dužnosnici uvijek će čestitati neki seoski naslov poput prvaka općine u gađanju glinenih golubova.

Međutim, kada dođe dan uistinu vrijedan sjećanja i lijepih želja, svi, doslovno svi političari – od predsjednice do šefa gradskog kotara – zaborave uputiti iskrene čestitke. Jučer je tako bio Majčin dan, ali ni iz jednog ureda državne, regionalne i lokalne uprave nije došla nikakva čestitka. Majki – tog kamena temeljca društva – nije se sjetio nitko od istih onih ljudi koji ne zaboravljaju proslaviti rođenje stote pčelice u seoskoj košnici.

Kad smo već kod životinjskog svijeta, najbolje ćemo objasniti tešku ulogu majke čovjeka upravo preko Darwinove evolucije. Uzmimo kao primjer majku krokodilušu. Pukla se naša Kukunka s Tarantom, zatrudnjela i nakon nekog vremena okotila mlade. Za razliku od dječje pjesme gdje su mama Kukunka i tata Taranta trčali i plakali za malim Juju, u stvarnom svijetu, naša Kukunka se uopće ne obazire na svoje mlade – čim se mali krokodilić izleže iz jaja, prepušten je na milost i nemilost okrutnom svijetu.

Ne da se staroj krokodiluši učiti maloga Juju kako se priprema zasjeda i love antilope, a ljudska mater gotovo pola života provede u odgoju potomka – čitavih 30 godina – doduše kod nekih mediteranskih zemalja, poput Španjolske, Italije, Hrvatske i Grčke taj odgoj, u biti, nikad ni ne završava, jer se njihova djeca nikad ni ne isele iz roditeljskog doma.

Čak ni najbliža braća i sestre ljudske vrste – čimpanze i gorile – ne odgajaju toliko dugo dijete kao ljudi. Ljudske matere prvih pola godine zbog plača djeteta uopće ne spavaju – a ono mlado krokodila za to vrijeme već sije strah po staništu. Potom dječici rastu zubi, pa majke opet ne spavaju, pa ih potom čekaju prvi koraci, prve riječi, prvo trčanje...

Prošlo je nekoliko godina, a ljudska djeca još su uvijek bespomoćna za razliku od onog malog krokodilića, koji ne samo da ima svoju djecu, nego je dobio i unuke. Majke i očevi, ali posebno majke svo to vrijeme strpljivo odgajaju dijete ponovno pohađajući školu i čitajući besmislene lektire poput Ilijade i Odiseje, opet prolaze teški i mukotrpni pubertet pun brige i strahova, da bi naposljetku dijete napokon otišlo iz kuće na studij u Zagreb.

Ali nakon studija, dijete ne može naći posao, pa se opet vraća kući, a majka opet tetoši svoga mezimca. Prošlo je punih 20 godina, a odgoj još nije završio. Ali ni tu nije kraj. Mozak djeteta u ranim dvadesetima je još uvijek neupotrebljiv i povodljiv, pa se mater i dalje brine hoće li se dijete navući na drogu ili kocku, što bi rekli stari -  mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga - pa iako je prošlo više od dva puna desetljeća, mater još uvijek nije završila s poslom.

Tek oko tridesete godine, može se reći da je mlado od čovjeka dovoljno sazrelo da ima odgovornost prema sebi i drugima. A naša majka, nakon što joj dijete navrši tridesetu, već je zašla u godine kada su joj najbolji prijatelji doktori.

Shvatili ste bit – posao majke je najteži i najodgovorniji ljudski posao. Nema tu ni slobodnih dana, ni godišnjeg, ni vikenda, a najluđe od svega je što za taj posao majke nisu plaćene ni kune.

Sad ćete reći, pa majke se hrane ljubavlju, to je dosta, ne trebaju biti plaćene, ali, čekajte malo, majke nisu odgojile i othranile svoje dijete samo za sebe, nego i za društvo. Nakon dugog iscrpljujućeg tridesetogodišnjeg odgoja, dijete je napokon sazrelo da puni proračun iz kojeg se isplaćuju mirovine čak i onim ljudima koji nisu imali djecu.

Umjesto da se političari svako malo zahvaljuju majkama na nesebičnom odgoju, oni ne samo da zaborave čestitati Majčin dan, nego sve rade kako bi majkama otežali, a ne olakšali posao. Uzimamo kao primjer dubrovačku svakodnevnicu. Vrtići ne rade popodne i vikendom, a mnoge majke, uključujući one koje nemaju pomoć baki i djedova, rade kao recepcionerke i ujutro, i popodne, i noću, i vikendom. Kako one mogu stizati i posao i roditeljske obaveze?

A to tako traje ne jednu sedmicu, nego desetljećima. Naravno da je onda demografska slika Hrvatske svake godine sve gora, jer posao majki je sve, samo ne lak.

Sutra će političari i Crkva opet trubiti kako treba rađati djecu, jer će Hrvati izumrijeti, a proračun će kolabirati, dok u isto vrijeme nitko majkama i obiteljima ne pomaže. Nisu u stanju napisati tri rečenice i čestitati Majčin dan, pa ne čudi da ne znaju promijeniti ni druge stvari.

Na posao majke gledaju valjda kao na posao krokodiluše. Sve to ide glatko i bez obaveza, a prava je istina da su majke – heroine.

Kako bi rekla pjesnikinja u prekrasnom osvrtu, majke su Čudo. Divnoća. Radost. Snaga. Ljepota. Mirnoća. Riječ. Učitelj. Srce. Ljubav. Slušatelj. Liječnik. Suputnik. Dobrota. Poznavatelj. Roditelj. Rame. Prijatelj. Oslonac.

Sve te uloge. Samo jedna žena. Mater!

A pazi, uopće nije važno kako izgleda. Je li komad žene ili je nemaš što vidjet? Sve to u nju stane kao u najdivniju škrinju s blagom. Sva bol podnesena za tebe. Svi padovi koje je ponijela s tobom po pola. Jer mnoge su žene na svijetu, pa i ona među njima po ničem posebna, a najposebnija.

Mater!

Maro Marušić