OD DOBA REPUBLIKE, FRANCUZA, AUSTRIJE I DO SAMOG KRAJA Bogata povijest brodarica, barkarijola i skela Rijeke dubrovačke

Autor: Ivo Batričević
Prof. dr. Slavica Stojan, znanstvenica Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  u Dubrovniku pisala je o brodaricama Rijeke dubrovačke u doba Dubrovačke Republike, a i ranije. 

“Na Mirinovu je u 13. stoljeću, a možda i ranije, plemićka obitelj Bocignolo imala u koncesiji brodaricu na ušću Omble. Brodarica je prevažala putnike i na drugim mjestima duž zaljeva Rijeke i bila odličan izvor prihoda koncesionarima. Iz Sustjepana, koji dokumenti zovu Portus Umblae (luka Omble) brodarica je prevažala putnike u Mokošicu, a iz Mokošice vodio je put prema Petrovu selu i dalje na kontinent. Dokumenti taj put zovu Via Romana što znači da je ta komunikacija brojala ne samo stoljeća već i tisućljeća. Brodarica je prevažala ljude, a ponekad i životinje. Brodarice su bile vrlo česta mjesta obračuna ljudi koji su imali međusobnih razmirica. Pokušavajući ih razriješiti čekajući da se prevezu s jedne obale na drugu, dolazilo je do fizičkih obračuna, premlaćivanja i utapanja. Tada se vadio nož ili se bacalo u more. A to je značilo isto jer nitko nije znao plivati pa su utapanja ljudi bila jako česta. Za rekonstruirati konkretne događaje poslužili su mi arhivski spisi Kaznenog suda Dubrovačke Republike. Iz lamenata (tužbi) se sve iščitava.“

Skele i brodarice za vrijeme Francuza i Austrije

Francuski car Napoleon Bonaparte se hvalio kako je napravio put od Pariza preko Raguse do Boke Kotorske, a da nije potrošio niti jednog Luiđa (Luiđo je bio najniži Francuski platežni novac). Nije potrošio niti jedan novčić jer su njegovi vojnici (plaćena vojska) za vrijeme okupacije Dubrovnika (1806.-1813.) gradili cestu kao i lokalno stanovništvo koje je radilo za svoju dobrobit boljeg povezivanja, a radi lakše trgovine i komunikacije s ostalim mjestima, gradovima itd. Ta cesta je bila makadamska, a ona je ustvari bila od Pariza do Mokošice jer je baš tu put prekinut te je skela prevozila preko Rijeke dubrovačke od Mirinova do Batahovine kod Kaboginog ljetnikovca, zatim put je vodio do Gruža i dalje prema Pilama, a onda prema Kotoru. U temi ovoga teksta interesantna je dionica od Pila do Gruža i Batahovine te skelom do Mirinova i nastavak putem do Metkovića. Taj put je puno značio za naš kraj, a upotrebljavao su se u vojne, a i civilne potrebe.     

Ovim uvodom smo došli do tadašnjeg  javnog prijevoza preko Rijeke dubrovačke za vrijeme Francuza, a to je ta skela koja se na starim kartama pokazuje kao put s dvije crte. Taj prijevoz je bio javan i stalan te se za civilne potrebe naplaćivao. Također preko Rijeke dubrovačke su vozile na vesla male brodarice, a prve fotografije brodarica možemo vidjeti na fotografijama iz samog kraja 19. stoljeća kao i skelu koja je za vrijeme Austrije plovila između Batahovine kod ljetnikovca Kaboga i Mirinova, a u prilogu je interesantna fotografija na kojoj je ona vidljiva. 

Skela je i dalje bila veoma važno prijevozno sredstvo iako je 1901. godine Austrija izgradila put oko cijele Rijeke dubrovačke koji je bio makadamski. Skela je prevozila sve do početka Prvog svjetskog rata, a brodarice su prevozile sve do izgradnje magistrale 1965. ali i kasnije s manjim prometom putnika, i to do kraja 1972. godine kad se promet u potpunosti ugasio.     

Od kolovoza 1892. u manjoj zgradi, a od 1. svibnja 1905. godine u većoj na predjelu zvanom Smrdećevo pored Mokošice je otvoreno lječilište i oporavilište Thermotherapia sa sumpornom vodom koja je tu imala izvor, a koja je liječila mnoge vrste  bolesti. U njoj su boravili bolesnici više dana, ali su dolazili i bolesnici na dnevne terapije ili samo na masaže, tako da je prijevoz preko Rijeke dubrovačke bio frekventan. Thermotherapia je imala svoj parni brodić istog imena, koji se također može vidjeti na priloženoj fotografiji, a koji je prevozio bolesnike, a i ostale putnike na relaciji Mokošica - Gruž i natrag, i to svakog sata. Također do Thermotherapie je prevozila mala brodarica i skela iz Batahovine kod ljetnikovca Kaboga. Bolesnike i putnike dovozili su od Pila do Batahovine s kočijama, a od 1. svibnja 1905. omnibusima  poduzeća Missoni, i to svakog sata. Omnibusi su bili veća putnička kočija s konjskom zapregom. Imali su s jedne strane dva do tri prozora, koja su u zimsko doba bila ostakljena, a ljetno doba otvorena.    

Brodarice su opstale sve do kraja 1972. godine jer nakon izgradnje magistrale primat u prijevozu su ipak imali autobusi u redovnim linijama, a i promet s osobnim automobilima je bio sve veći tako da se taj prijevoz morem sam od sebe ugasio.      

Sjećanje Cvijeta Kapetanića

Daljnji dio teksta je nastao uz suradnju s Cvijetom Kapetanićem iz Sustjepana, iz poznate brodograditeljske obitelji koji je rođen 1951. godine, a koji piše isključivo po sjećanju i ono što su mu roditelji pričali tako da postoji mogućnost da je neku prugu, nekoga barkarijola ili brodaricu preskočio.  Ovako piše Cvijeto... 

''Kroz davna vremena, a i za vrijeme Napoleona, Austro-Ugarske, žitelji Rijeke dubrovačke težili su Gradu za prodaju živežnih namirnica, poljoprivrednih proizvoda, a zato im je bio potreban prijevoz s jedne na drugu stranu obale malim brodaricama na vesla, a kasnijih godina i na motorni pogon. Prijevoz se odvijao od svanuća do zalaska sunca. Bilo je na usluzi nekoliko postaja brodarice. Naime, zaljev Rijeke dubrovačke je duboko usječen s južne strane u brdo Srđ (412 metara nadmorske visine), a sa sjeverne strane brdo Vranovići (486 metara) te su brodarice bile ovako raspoređene duž zaljeva kako slijedi: 1.) ROŽAT- TENTURIJA, barkarijol mi je nepoznat, plovilo se na vesla, duljina pruge je bila 200 metra i prevozio je povremeno; 2.) ROŽAT- MANASTIJER Franjevački samostan - ispod kuće DRDANSKOG, barkarijol zadnji je bio Makalo, plovio je na vesla, duljina pruge je bila 100 metara i prevozio je povremeno; 3.) ROŽAT - PLACA GRUŽ, prugu je održavao mali motorni brodić u 

vlasništvu Cvijeta Ševelja, i to s polaskom ujutro oko 5:30 sati i s povratkom oko podneva kroz cijelu godinu. Kad je bilo nevrijeme, posebice zimi, prevozio je s jedne na drugu stranu Rijeke dubrovačke; 4.) GORAVA – MLINICA – ČAJKOVIĆI, prijevoz na vesla, duljina pruge 150 metara, nepoznat mi je barkariol; 5.) GORAVA – MALA SKALA (Mali Mihanj je naziv brežuljka), duljina pruge je 200 metara, nepoznat mi je barkarijol; 6.) GORAVA - VELIKA SKALA (Veliki Mihanj), duljina pruge 200 metara, nepoznat mi je barkarijol; 7.) MOKOŠICA PUNTA ŽALA – SUSTJEPAN, duljina pruge je 382 metra. Tu je bila frekvencija veća te je bilo nekoliko barkarijola na vesla i na motor. Ne znam točna prezimena te ću napisati po sjećanju njihova prezimena i nadimke: Rulo, Čoko, Beledija, Monić, dva brata Nikola i Stjepan, Uskoković Stjepan - Gobo, oni su bili iz Mokošice i iz  Petrovog Sela. Miho Buratović iz Sustjepana je imao nezgodu na barci te se poskliznuo i pao, ozlijedio je kičmu, otada je usporio s radom, ali je i dalje prevozio povremeno. Ante Gavranić - Gavro, došao je nakon rata 1945. iz Blata s otoka Korčule, te je prvi imao barku na motorni pogon jačine 2,5 konjskih snaga. Prevozio je naizmjenice svaki drugi dan i to jedan iz SUSTJEPANA za MOKOŠICU, a drugi iz SUSTJEPANA za MIRINOVO. Najteže je bilo voziti za vrijeme jake bure ili jakog levanta, a onda se vozilo s četvero vesala sve do pojave motora. Ja osobno sam bio barkarijol iz SUSTJEPANA te sam prevozio godinu i po dana do odlaska u JNA i to drvenu motornu pasaru koju je izgradio moj ćaća Antun Kapetanić.  8.) MIRINOVO - BATAHOVINA (kod ljetnikovca Kaboga), servisirali su barkarijoli iz Mokošice i Sustjepana. Tu je bio veći promet preko Rijeke jer su dolazili ljudi iz Osojnika, Pobrežja, Petrovog Sela do Mirinova s mazgama i tovarima te su ih ostavljali u toru do njihovog povratka s place. Dolazili su i Hercegovci preko brda, ali oni su dolazili pješke. Tijekom oba Svjetska rata, promet preko Rijeke dubrovačke je bio prekinut, a ostale godine je bio redovit'', piše Cvijeto Kapetanić.

Osobna sjećanja

Jedan moj školski kolega je sve do 1978. godine svaki dan u Pomorsku školu dolazio sa svojom barkom iz Mokošice te bi je vezivao negdje oko Orsana. Dugo vremena 60-tih i dijelom 70-tih godina Pero Knežević - Batala je sa svojom suprugom svakodnevno dovozio od Batale kod Gorave s malom pjatačkom na vesla do Lapadske obale mlijeko i jaja te ih je svojim stalnim kupcima dostavljao na kućnu adresu. Tu bih još napomenuo da je i škar/ brodogradilište u Mokošici dok je bilo u vlasništvu  Atlantske plovidbe i kasnije pod Grebenom iz Vela Luke imalo svakodnevnu redovnu prugu s malim motornim brodićem za svoje zaposlenike, a i ostale Riječane. Brodić bi isplovio svakog jutra iz Gruža kod Radeljevića u 6:00 ujutro prema Mokošici, a vraćao se u Gruž nakon završetka radnog vremena. Na krmi  tog malog brodića  piše Greben, kao što se može vidjeti u priloženoj fotografiji.  

Popularni Članci