U Spaićevu glumačkom ansamblu igrali su čudesni Pero Kvrgić (Pomet), Izet Hajdarhodžić (Dundo Maroje) i legenda Grada, veliki glumac i gospar Miše Martinović u ulozi Bokčila. Suživot Grada i Igara tada je još bio u  ljubavi i razumijevanju iako je, dakako, bilo i puno ljutnje i pritužbi na buku koja je bila najintenzivnija nakon proba ili nakon predstava. Zabrana u tom smislu nije bilo. O decibelima se nije raspravljalo, ali stišavanje se događalo nakon povika ili zalijevanja vodom, mada je bilo polijevanja i s nekim, ne tako mirisnim sadržajima u žutoj boji. Ipak, legendarni urlik iz kreveta kroz otvoreni prozor upućen Kosti Spaiću, koji je upravo na Gundulićevoj poljani imao probu Dunda, ostat će zapamćen.

 Spaićev 'Dundo' igrao se, usput budi rečeno,  gotovo desetak sezona. Nisam sigurna, ali čini mi se do 1973. godine. Urlik je  glasio ovako: „Ti mali ćelavi (Kosta je bio ćelav), idi u p... materinu! Ja moram dormirat, perke sutra moram lavorat!“ Ta njegova rečenica prepričavala se među glumcima u Gradu još generacijama. U to vrijeme glumci nisu, kao danas, njegovali uredan lifestyle,  vježbali i odricali se alkohola u korist povrća, voća  i gimnastike nego su zajedno s domaćima i tad još malobrojnijim furestima bančili do prve jutarnje kave u betuli na Placi ili bi još malo pričekali otvaranje Manona za potratat se doručkom. 

Sasvim je sigurno da onima koji su ujutro morali 'lavorat', to nije bila ugodna situacija. Doduše, nije bilo baš puno onih koji su imali kufere s kotačićima, ali u pomoć su uskakali  'karićari'. Tada se još nije dogodila rasprodaja Grada ni apartmanizacija, nego se u Gradu živjelo. Kupovalo se svu spenzu dok se zrakom širio vonj freško skuhanog objeda, sve od Vrata Celenge do Straduna. Ulice su bile prepune domaće če'jadi,  od kojih su neki svoje spavaće sobe prepustili glumcima za pristojnu cijenu. To su namirivale 'Igre'. Bili su to tek počeci afitavanja i većina  tadašnjih glumaca obožavali su svoje 'gazdarice', koje su im kuhale kavu i nerijetko napravile objed. Navečer su obavezno pošle pogledat' predstavu u kojima igra 'njihov' glumac. Bila su to neka drugačija i ljepša vremena življenja Grada. Mada, ima istine u onoj Arsenovoj: „Ne žalite vi za tim vremenima, nego za svojom izgubljenom mladosti“! I ta mu je na mjestu.

 Ipak, malo me brine što će se dogodit' ako u Grad navrati Mister Bean s kuferom u kojem je njegov medvjedić. Nema šanse da će ga ostaviti u nekom spremištu i čekati da mu ga gradska dostava dopremi. No netko će valjda dat' svoj kufer gradskoj službi za kufere. Skraćeno GSK. Ja ne bih jer čim dođeš s puta u sobu, trebaju ti i stvari. Poznavajući revnost i organiziranost takve vrste dostave, ako se kufer ne izgubi, bit će dostavljen u idealnim okolnostima sutradan. Pa će onda svima bit' pun kufer svega toga zajedno s GSK. Gradskom službom za kufere. Meni se čini kako se Mato malo zaigrao s idejama, iako nema sumnje kako se neka pravila igre moraju uspostaviti. Ali postane li Grad samo spavaonica, džabe smo krečili.    

Najava gradnje dubrovačke autoceste od Metkovića, vijest je koja je zadnjih dana iznenada najavljena. Po ministru prometa, sad se ide u natječaj, većinu novaca za izgradnju su skontali kako i odakle i po toj računici bi ta, toliko željena cesta, do 2030. godine trebala biti napravljena. Da nekom srećom nismo prošli iskustvo s Pelješkim mostom, već bismo otvarali šampanjac. Ovako smo svi malo sumnjičavi. Paramo nezahvalni. Da nije ta vražja predizborna godina, puno bi više entuzijazma ta vijest izazvala. Pamtimo ona, nekoliko puta i naravno, uvijek pred izbore, teatralna Sanaderova otvaranja i slavlja početka radova na mostu pa smo ga čekali i, hvala Bogu, dočekali za gotovo dvadeset godina. Isto su sredstva bila 'planirana', ali dok nisu osigurana europska sredstva, ništa od pustih snova. Što ti je dvadeset godina na ovu skupoću… Kako god, iduće godine bi moglo past' prvo otvaranje radova na 'novoj' cesti do grada. Pa onda opet za četiri godine. Za istinu reć', za brzu cestu do Čilipa, koliko ja pamtim, nikad nije napravljena festa otvaranja radova. Je li to dobro ili loše?  E sad, da je sreće, ma koliko su u zadnje vrijeme u Europi i poglavito Americi Kinezi omraženi, pa da oni budu izvođači radova i još da su stvarno sva potrebna sredstva osigurana, e onda bi, bez odlaganja,  valjalo otvoriti šampanj! Ovako - pomalo. Eto vas.