Čudno je to sa stereotipima: čovjek bi sada za Austrijance rekao da su mirni, povučeni, kulturni narod naseljen na proplancima Alpa - ujutro se lijepo javljaju susjedima i strancima, a popodne kose travicu - a prije samo stotinjak godina izvodili su po Dubrovniku, danas, nezamislive pizdarije.

Pretvarali su crkve u konjušnice, bušili zidine i zatrpavali njihov duboki jarak, krali topove i druge vrijednosti noseći ih u Beč, a čak su napravili i teniski teren nadomak stare, skladne školjke Dubrovačke Republike. Ali pošto na ovom svijetu, naučili smo, ništa nije crno-bijelo osim zastave ISIL-a i još pokoje sitnice, tako su i Austrijanci donijeli u Grad podosta pozitivnih promjena.

Popisali su zemljišta, doveli tramvaj, uveli, za to vrijeme, naprednu pravnu regulativu, ali ako mene pitate, najveća vrijednost koju su dali našoj kulturi bile su – kafane. Baš onakve kakve su u to vrijeme nicale po Beču. Zadimljene i bučne, gdje se narod skupljao i izmjenjivao ideje, znanja, mišljenja... Tako je i Dubrovnik tijekom 19. stoljeća dobio brojne kafane, od kojih je svakako najbolja i najpoznatija bila Gradska kafana.

Gdje god su Austrijanci nogom kročili, kafane su se primile i izrasle. Takva je čitava Srednja Europa. Još i danas, kada posjetite austrijske ili njemačke gradove i zavirite u njihove gradske kafane, osjetit ćete duh i miris Austro-Ugarske. Primjerice u Mainzu i dan danas djeluje Dom Cafe, austrougarska kafana u koju zalaze sve generacije kako bi uživale u toplim napitcima i vrhunskim slasticama. Koliko je za građane Mainza omiljeno ovo mjesto najbolje govori činjenica da se stol treba čekati. Kafana je uređena u starom stilu, bolje rečeno, uopće nije uređena, nego je ostavljena onakva kakva je bila desetljećima – stari namještaj, stare zavjese, ali i stare, opuštene, nasmiješene konobarice.

Zanimljivo, iako je u privatnom vlasništvu, kafana radi samo do 6 popodne. Kako nam je rečeno, vlasnik, iako bi mogao još bolje zaraditi, ne želi da mu kafana radi navečer, jer bi se onda točile litre alkohola. Kafana je oduvijek bila mjesto za izmjenu važnih stavova i pozitivnih vibracija, a to pod utjecajem alkohola nije baš najlakše.

No što je s Gradskom kafanom u Dubrovniku? Gdje je ona u toj priči o starim austrijskim kafanama, u kojima se domaći ljudi skupljaju pijući kafu, jedući kolače i ugodno razgovarajući čineći tako dušu nekog grada - jer što je grad, ako to nisu ljudi po njegovim trgovima, ulicama, zadimljenim, bučnim prostorima? Odgovor je jednostavan – nema je, nestala je, propala.

Posljednji put bila je živa još tamo iza rata kada su je na aparatima držali dubrovački tinejdžeri među kojima sam bio i ja. Sjećam se kao da je bilo jučer – majka bi mi dala 10 kuna za marendu u školi, a ja bih za šest i pol kupio kutiju Kolumba, a s onim ostatkom naručio bih čaj u Gradskoj. Bolje rečeno bačvu, jer se za tri i pol kune moglo piti čaja cijelu večer. Tu smo mi, nadobudne, glupe pubertetlije izmjenjivali mišljenja i stavove, igrali šaha i karata, gradili se kao osobe, ulazili u svijet odraslih.

Da u onaj svijet starih, odraslih konobara koji su nas uljudno posluživali sa sjetom u očima. Gledali su u nas, pa naprijed u budućnost, a u očima im se vidio strah. Strah za egzistenciju, strah od budućih vremena, gdje će profit diktirati sve. Kao da su se bojali i za nas, koji svega toga nismo bili svjesni.

Nama se tada fućkalo, u Gradskoj nam je kafani bilo najbolje – miris i duh starih, dobrih vremena sa starim namještajem, starim zavjesama i starim konobarima. A onda je gradonačelnica Dubravka Šuica odlučila Gradsku kafanu dati u najam po debeloj cijeni i zauvijek istjerati UTD Ragusu iz naših života. Najbolji ponuđač, barem je tako odlučila vlast, bio je Maro Hajdarhodžić. Odmah se riješio starog namještaja i zavjesa (prema našim informacijama, svaka mu čast, konobarima nije htio dati otkaz, nego su oni sami otišli, valjda zbog straha od kapitalizma), piturao je Gradsku i izmijenio joj oblik, miris i duh.

Hajdarhodžić, siguran sam, imao je najbolje namjere. Uostalom, stukao je na uređenje brdo para. Rezultat svih njegovih nastojanja tijekom godina provedenih tamo, ali i novog zakupca Eriha Kolaka, je taj da je dubrovačka Gradska kafana nepovratno otišla iz života domaćih ljudi koji čine dušu nekog grada - jer što je grad, ako to nisu ljudi po njegovim trgovima, ulicama, zadimljenim, bučnim prostorima?

Ona više nije mjesto gdje ljudi dolaze piti kafu, jesti slastice i izmijenjivati ideje dok ih poslužuju vesele, opuštene stare konobarice. Ona je danas, još samo jedno u nizu fensi-šmensi mjesta za turiste, u kojem rade lažno uslužni i nasmiješeni mladi konobari, i gdje možete naručiti kafu i kolače, ali isto tako nude hamburgere, sendviče s piletinom, mesna i riblja jela. Čak bi i stari Austrijanci poznati po kulturocidima, bili ogorčeni na ovakav atak – hamburger u kafani iz Austro-ugarske.

Što je najluđe od svega, cijene za domaće nisu preskupe, ali građanima više ne pada na pamet odlaziti u Gradsku, jer to više nije mjesto s dušom, koje je privlačilo Nehrua, Nasera, Tita, ali i engleskog kralja Edwarda VIII.

Današnja najpoznatija dubrovačka kafana je preslik vremena u kojem živimo – divljeg kapitalizma, tranzicije i privatizacije – gdje se miksaju hamburgeri sa dušom 19. stoljeća, riblja karpača sa neizvjesnim sudbinama konobara, gdje svira lažni chill i downtempo, dok je u isto vrijeme zabranjeno igrati šaha i karata, iako se to tamo radilo desetljećima.

Duša dubrovačke Gradske kafane zauvijek je izgubljena, iako to nije trebao biti slučaj. Šuica je, naime, samo trebala ugovorom reći da se ostave stare zavjese, stari namještaj i stari konobari, neka ne seru i ne boje se, ništa im budućnost neće napraviti.

A naša bi nas djeca pitala 30 kuna za školsku marendu, pa bi kupila kutiju loših cigareta, otišla u Gradsku kafanu, te rekla starim, veselim, opuštenim konobarima.

-Konobar, molim amo dva čaja, i reci muzici malo tiše.

Maro Marušić