Investitori Stefan Kurtz i Giacomo Piccinini muvaju se po Dubrovniku već dvadeset godina, naučili su i hrvatski, upoznali Grad, ali vi ih ne znate. Ne znate ih, jer ne vole svjetla reflektora, vole raditi u tajnosti, obožavaju sjenu, a u uredu slušaju DJ Shadow i fado, ponekad operu, kako bi sami sebi bili što ozbiljniji.

Tako su i jutros skočili do Trgovačkog suda u Dubrovniku registrirati novu tvrtku naziva Villa Vanilla Spice d.o.o. Iako su je oni otvarali, u sudskom registru kao osnivač vodi se tajanstveni luksemburški hegde fond Investment Business Development Issue Corporation and Management Organization GbmH, iza kojeg opet stoji off shore tvrtka Off Course Off Shore Because Taxes Corp. sa sjedištem na Djevičanskim otocima – ali tu nije kraj – nju je pak osnovao Pirate Bay Dot Monkey Com Bitcoin LLC sa sjedištem na minijaturnom otoku Pohnpei u Francuskoj Mikroneziji.

Tko pak stoji iza osnivanja shadow tvrtke na otoku pohlepnei, pardon Pohnpei, ne zna ni sam Bog Otac, Stvoritelj Svemira. Shvatili ste, Kurtz i Piccinini samo su pijuni u raznim poslovima u tajnosti, ali za tu logistiku masno su nagrađeni. Jutros su imali pregršt obaveza – ispunjali su nadaleko znanu hrvatsku birokraciju, pa su im se ruke ukočile, kao da su boksali.

Morali su biti brzi. Danas je sjednica dubrovačkog Gradskog vijeća, a njihova novoosnovana tvrtka Villa Vanilla Ice ponudila je financijsku hitnu pomoć za izradu Detaljnog urbanističkog plana Babin kuk Sjeveroistok 3. Još prije nekoliko godina Kurtz i Piccinini preko njihove druge tvrtke naziva Milli Vanilli Na Babin Kuku Puno Vili j.d.o.o. kupovali su poljoprivredna zemljišta koja su uz pomoć dubrovačkih gradskih šefova vrlo brzo prenamijenili u građevinska. Cijena se sad četverostruko povećala. Iako su GUP već riješili, sad žele financirati izradu Detaljnog urbanističkog plana kako bi što bolje kontrolirali gradnju na atraktivnim neizgrađenim parcelama na Babinom kuku, jer da, primjerice, Grad Dubrovnik financira prostorni plan, mogle bi im pasti napamet bolesne ideje, poput primjerice gradnje igrališta za djecu, ili ne daj bože, drvoreda. Kurtz i Piccinini znaju da pod svaku cijenu moraju izbjeći bezvezne zelene zone, šetnice, biciklističke staze, ljuljačke i tobogane kako bi im ostalo što više mjesta za gradnju kvadrata koje će poslije prodavati ili iznajmljivati po astronomskim cijenama.

Uf, vidite, vi ste se umorili dok ovo čitate, a kako li je samo Nijemcu i Talijanu, koji sve ovo moraju kontrolirati. Stoga su, poslije napornog jutra, u svojoj vili u Lapadu upalili televiziju i legli na kauč da se malo relaksiraju. Na TV-u neki dokumentarac o uspjesima dubrovačkih sportaša u 21. stoljeću.

Prvo se govorilo o sjajnim dubrovačkim nogometašima Emiru Spahiću i Srđanu Lakiću, pa zatim košarkašu Anti Tomiću, a potom se dokumentarac osvrnuo na proslavljenog dubrovačkog paraolimpijca Mihovila Španju. Glas u offu, ali ne i shoreu, nabrajao je što je sve Španjulet osvojio u svojoj bogatoj karijeri – višestruki osvajač medalja na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, rušitelj nekoliko svjetskih rekorda – teško je čovjeku sve to pobrojati, ako je obružavao matematiku.

Onda dokumentarac zaokreće prema samim počecima Španjine karijere – još dok je bio sasvim mali. Vidimo kadar nedaleko njegove obiteljske kuće u Obuljenskoj ulici blizu zgrade Vodovoda, kako - unatoč modernoj medicini koja mu je zajebala zdravlje – veselo kroči ususret životu na obližnjoj zelenoj livadi. Ugledavši procvale tratinčice i netom ispupčale dženerike na parceli pokraj obiteljske kuće Španjinih, Kurtzu se zacakle oči.

-Giacomo, vidiš onaj komad ledine?

-Da – reče Talijan.

-To smo mi mislili kupiti, ali nas je onaj investitor, kako li se zove, pretekao. Riješio je kod gradskih očuha i maćeha da mu dopuste graditi neboder. Znaš li ti kolika je to zgradurina?

-Ne – reče Talijan.

-To ti je neboder kao u filmu Neboder s Brankom Cikatićem i Anne Nicole Smith. Izgrađenost parcele je 200 posto.

-Ozbiljno? – reče Talijan.

-Da, Mihovilu Španji su dijelovi zgrade ušli u spavaću sobu. Mali Mihovil, ponekad se zajebe, pa uzme robu iz tuđeg ormara, jer mu je soba iz susjedne zgrade ušla u njegovu sobu.

-Španjulet je popušio – nasmije se Talijan na igru riječi koju je smislio. Volio je smišljati te igrice, veselile su ga.

-Šteta, što mi to nismo uzeli.

-Da, baš šteta. Nevjerojatno koliko bi zaradili.

Onda dokumentarac nastavi prema Španjinim plivačkim počecima na Jugovu bazenu, a Kurtzu padne napamet blistava ideja.

-Čemu služi ovaj Jugov bazen, majke ti? Juga ne gleda nitko, evo prije neki dan utakmica s Pro Reccom, a tribine nisu pune. Nije valjda da služi kako bi Španja i slični mogli tamo plivati? Po meni, treba riješiti kod gradskih čelnika, da se tamo gradi poslovno-stambeni kompleks. Znaš li ti koliko bismo tu zaradili?

-Strašna je to lova, a taj bazen ne služi ničemu, nego se samo troše pare iz proračuna na njegovo održavanje i plaće, a mi bismo zaposlili sobarice, konobarice, recepcionere, kuhare...

Onda se na dokumentarcu o sportašima pojavio Mario Hezonja, prvi Dubrovčanin u NBA ligi. Hezonja priča kako je prve košarkaške korake napravio na igralištu u Sedam smrtnih grijeha, te bi zbog toga volio nositi sedmicu na dresu, koja je sad u Orlandu zauzeta.

-Giacomo, znaš što sam čuo?

-Što? – reče Talijan.

-Ako se igralište u Sedam smrtnih grijeha vrati prijašnjim vlasnicima, kojima je oduzet u nacionalizaciji, oni će tamo graditi zgradu.

-Još malo pa će sva igrališta za djecu i sve zelene livade u Dubrovniku biti izgrađene.

-Da, moramo se požuriti s kupnjom preostalih parcela. Moramo izlobirati kod gradskih čelnika da se sve zelene površine i igrališta za djecu izgrade u vile, šoping centre i druge poslovno-stambene objekte. Doći ćemo im s pričom da građani Dubrovnika nemaju nikakve koristi od Hezonje, Španje, Spahića i Lakića.

-Ali kako nemaju koristi? Svi oni sudjeluju u humanitarnim akcijama, a pošto su uspješni sportaši, najbolji su ambasadori grada u svijetu. Pa na svakoj NBA utakmici naglasi se da je Hezonja from Dubrovnik, Croatia.

-Ma glupane, to se samo tako kaže. Izlobirat ćemo i, naravno, tutnuti im u džep ako treba, i reći javnosti preko medija koje ćemo kupiti, da naše građevinske investicije otvaraju nova radna mjesta i da jedino one mogu osigurati Dubrovniku prijeko potreban gospodarski razvoj…

-…A da Španjin bazen i livada kraj kuće, te Hezonjino igralište u Sedam smrtnih grijeha samo koče razvoj Dubrovnika.

-Da, tako je. Hezonja i Španja već su zajebali razvoj Dubrovnika, ali ne smijemo dopustiti da neki novi Mario ili Mihovil sutra mogu krenuti istim putem, razumiješ? Ako im ostavimo mogućnost, točnije prostor za trening po igralištima, zelenim livadama i bazenima, moglo bi se dogoditi da neki Dubrovčanin sutra zaigra u napadu Real Madrida ili možda u Manchester Unitedu, Golden State Warriorsima, što ti ja znam. Kakva bi to katastrofa bila za napredak ovog grada. Umjesto da Emir Spahić radi kao konobar kod nas, pa poslije posla na pivu s prijateljima i kupanje, on je daleko od obitelji i prijatelja, gore u onom sranju od Hamburga. Znaš kako je tamo zimi depresivno po magli, kiši i oblacima, pa ja sam se rodio na sjeveru Njemačke, znam šta pričam – zaključi Nijemac.

-Imaš pravo stari! – hahahhahah -  Pravi si govornik propagande. Goebbels je mikronezija za tebe.

-Jesam ti oduvijek govori da je milina sa mnom raditi?

-Da – reče Talijan i nasmije se na novu igru riječi koju je smislio – Ponosan sam što sam investitor od Kurtza.

Maro Marušić