Gradonačelniku Dubrovnika Sandru Mrakušiću odavno je pao mrak na oči – ne pomaže mu pri tom ni netom pripaljeni žar cigarete pred nosom. Evo ga opet tu, pred gradskom vijećnicom – udiše iznova & nanovo nikotin i katran – i gleda prema padinama Srđa. Malo ispod tvrđave Imperial, prije koji tjedan, niknula je nova dubrovačka favela. Već je dobila kolokvijalno ime – Napoleon. Mrakušić otpuhuje dim u noćni, svježi zrak i razmišlja kako je Dubrovnik, pobogu, ovdje stigao?

Još prije dvadesetak godina, tamo negdje oko 2016. godine, poviše magistrale, nije bilo izgrađeno ništa. A onda su siromašni Dubrovčani, koji nisu imali nekretninu u svome vlasništvu, odlučili uzeti stvari u svoje karijole. Počeli su bespravno graditi potleušice po proplancima Srđa, prvo oko Nuncijate, potom ispod Strinćjere, onda poviše Sustjepana, Čajkovića i Komolca, zatim pod Bosankom i Žarkovicom, te na samom kraju na potezu kuda vozi žičara.

Sjeća se Mrakušić dobro, da u vrijeme gradnje prvih dubrovačkih favela, tadašnja gradonačelnica Tanja Fufica nije mislila da je to išta ozbiljno ili opasno. Doći će bageri ministarstva graditeljstva, i srušit će ružna zdanja od jeftine cigle. I Bog-istina, bilo je tako, došli su bageri, ali nisu obavili ništa – siromašni Dubrovčani su ubili vozače i izaslanike ministarstva. Pisao je tada Dubrovački dnevnik, ekskluzivno prenoseći izjavu jednog od vođa favele Sveta Ana na Nuncijati – El Đuro je bio taj lider  - da žitelji favele nisu imali nikakve druge alternative, nego uzeti noževe i zakon u svoje ruke.

-Znate dobro kako je sve počelo – pričao je El Đuro u ekskluzivnom intervjuu Dubrovačkom dnevniku pisanom prije dva desetljeća – nekretnine su u Dubrovniku početak i kraj priče. Ako imaš svoju nekretninu ili više njih, na konju si, ako nemaš, nisi ni na tovaru. Pazi ovo, moja mjesečna plaća je bila četiri tisuće kuna. Meni je ona malo da pokrijem troškove najma i režija skupocjenih dubrovačkih stanova – a lako da se uopće mogu iznajmiti kroz cijelu godinu - ali najgore od svega što je rad, kao takav, postao potpuno bezvrijedan. Ja, recimo, radim dvadeset godina, i sveukupno zaradim... čekaj malo da izračunam... manje od milijun kuna bez da sam potrošio lipe. A netko tko u nasljedstvo dobije kokošinjac od 50 kvadrata, proda ga za... čekaj malo da izračunam... 130-140 tisuća eura, što je znatno više od milijun kuna. Znači meni treba dvadeset i kusur godina neprekidnog rada da zaradim istu cifru koju je netko dobio preko noći ne mrdnuvši radnom knjižicom. Isto tako je i s iznajmljivanjem. Ja ispišam krv na poslu, radim prekovremeno, i svakodnevno slušam budalaštine šefa idiota, za sveukupno 48 tisuća kuna godišnje, dok drugi leže, i iznajmljivanjem zarade više od sto tisuća kuna. Znači oni ne rade, ali godišnje zarade više nego duplo od mene koji radim. I još ja trošim na podstanarstvo, a oni ne.

Ostalo je povijest – El Đuru i sličnoj dubrovačkoj sirotinji, prekipjelo je raditi i ništa ne zaraditi, dok drugi ljenčare, iznajmljuju ili prodaju apartmane, pa su, da ne plaćaju precjenjene dubrovačke nekretnine, bespravno izgradili straćare po obroncima Srđa – i sad imaju najbolji pogled u Gradu - te su se odali kriminalu. Nije trebalo biti previše pametan kojim putem krenuti, pričao je tada El Đuro, dovoljno je bilo pogledati filmove Božji grad ili Specijalna postrojba iz svakodnevnice Rio de Janeira.

Tako su, u svega par mjeseci, El Đuro i druge vođe dubrovačkih favela uspostavili čvrstu mrežu dilanja kokaina i prostitutki. Posao je cvjetao – turisti iz svih krajeva svijeta dolazili su u dubrovačke favele šmrkati vrhunsku koku i zabavljati se s prekrasnim, egzotičnim damama noći, pretežno s područja Sirije, Iraka i Afganistana. Korumpirana policija često je tolerirala kriminal, a kada bi pod pritiskom Europske unije napokon išla obaviti posao u srce favela, bilo je na desetke mrtvih u pravim gerilskim borbama.

Osim što su ubijali policajce (i oni njih), kriminalci iz dubrovačkih favela, često su napadali bogate vlasnike apartmana, ali i njihove goste. Ponekad bez oružja, češće s pištoljem, ili barem nožem. Omiljeno mjesto napada, po uzoru na Rio de Janeiro, bila je, jasno, plaža Copacabana.

Usred bijela dana, favelaši su znali brutalno pretući i opljačkati situirane vlasnike apartmana, koji su ljenčarili na Copacabani i baruckali strankinje. Napadi su postajali sve učestaliji, a naposljetku, u Dubrovniku je počeo rat, koji godinama traje, i kraj mu se ne nazire. Policija ponekad pod kontrolu stavi jednu favelu, dežura tamo čitav dan i noć kako žitelji ne bi radili nikakva sranja, ali onda ministar policije Tomislav Karadarko naredi da se operacije moraju obustaviti, jer nema dovoljno novca za toliko specijalaca. Potom krene sve ispočetka, kao u nekom začaranom krugu iz kojeg nema izlaska.

A cijene nekretnina u Dubrovniku su ostale visoke, jer se grad nije imao kamo širiti, osim po padinama Srđa. Ali sada, više nema ni pedlja srđevske zemlje koja nije ispunjena loše sklepanim ciglama. Nezavisna lista Srđ je naš, odavno ne postoji, jer je brdo već godinama njihovo – u ilegalnom vlasništvu dubrovačke sirotinje. U važećem GUP-u još uvijek stoji da će se na Srđu graditi sportsko-rekreacijska zona s golf terenima, ali jedino što je na tom mjestu izgrađeno su brojne dubrovačke favele – jedna favela, odmah pored Bosanke, nosi ime Golf GTI.

Kako onda gradonačelniku Sandru Mrakušiću neće pasti mrak na oči, dok mu sada –pred gradskom vijećnicom i žarom cigarete - prolaze slike iz historije. Sjeća se dobro gradonačelnik i svog prethodnika Andra Vlahušića i njegovo često citiranje slavnog ekonomista Thomasa Pikettyja. Pročitao je i Mrakušić tu knjigu, i sad zna, sad jebeno dobro zna da je prokleti Piketty bio u pravu. Još tamo 2014. godine, kada je izdao bestseler Kapital u 21. stoljeću, ludi Francuz predvidio je da će svijet otići u još veću ekonomsku nejednakost – bogati će imati sve više, a siromašni sve manje. Rad će biti potpuno bezvrijedan, sve će se vrtiti oko nasljedstva. Onaj tko je imao sreće da se rodio u obitelji s nasljedstvom, nikad ništa neće morati raditi u životu, a onaj koji nije imao tu sreću, bez obzira koliko radi, nikad neće zaraditi za pristojan život, točnije kupnju dubrovačke nekretnine, čak i ako je liječnik ili odvjetnik.

U Dubrovniku se to, dvadeset i kusur godina od objavljivanja knjige, ukleto proročanstvo itekako obistinilo – kapitalizam 21. stoljeća, svijet je vratio u devetnaesto – škola, fakultet i rad postali su opet nebitni, kao u doba kraljice Viktorije, jer se puno bolje živi od rente, koja bez imalo rada, hrani samu sebe, pa kapital bez uloženog truda neprestano buja – kao nacionalizam u Bujici.

No sve dođe do neke točke kada pukne, pa je tako u Dubrovniku sustav kolabirao na isti onaj način kako se to u povijesti neprestano ponavlja – u krvi. Doduše žrtve se sada broje u stotinama, ali Mrakušić se boji da bi uskoro moglo doći do tisuća ubijenih. Dubrovnik je postao Rio de Janeiro  Mediterana – s jedne strane sjaj, s druge ogromna bijeda.

Što mu je činiti, misli se Mrakušić u ovoj mrkloj noći, dok gleda slaba svijetla favele Napoleon ispod tvrđave Imperial? Piketty nudi rješenja, samo kako ih provesti u djelo? Bogatima treba šutnuti progresivan porez na kapital kako bi se nejednakosti smanjile. Rješenje na prvu izgleda jednostavno, ali u praksi nije lako provesti taj porez sve dok se točno ne zna koliko tko posjeduje, a ne zna se, jer je puno novca skriveno u poreznim oazama po Djevičanskim i Kajmanskim otocima, ali i fiktivnim vlasništvima nad nekretninama.

Mrakušić ima osjećaj da će mu mozak prsnuti od razmišljanja, jer kako će on, mali gradonačelnik malog Dubrovnika natjerati bogate hotelijere i  rentijere da davaju što više kako bi sirotinja, koja je imala nesreću da se rodi bez nasljedstva, mogla pristojnije živjeti? Premali je on kapacitet za takve rabote. Evo malo razmišlja, a već su ga zaboljeli sinusi. Stoga uzima mobitel, traži broj od El Đura i pritišće 'zovi'.

-Alo komadante, ima li što droge i kurvi po favelama, trebalo bi mi malo za relax?  - upita gradonačelnik Dubrovnika gradonačelnika dubrovačke favele Sveta Ana.

-Za tebe uvijek. Dođi u favelu Tobolac u Rijeci Dubrovačkoj – reče mu El Đuro s pištoljem za pojasom i kubom u zubima.

Gradonačelnik gasi cigaretu i odlazi po noćnu damu u tamu, koja se odavno spustila na Rio de Dubrovnik.