Piše: Davor Novevski

Osim ako naša država, ili još gore, naše cjelokupno društvo ne misli da je posebna potreba potreba za ljubavlju, pažnjom, radnim mjestom ili jednostavno sportom i razonodom. Sudeći po uređenosti naših ulica, pristupačnosti javnih ustanova i sredstava za transport – očito je da ipak misli.

U kolicima sam već devet godina. Ne svojom krivnjom, ali to je ovdje manje važno. U tih devet godina NASA je spustila robota na kamenu gromadu u sred svemira, James Cameroon je podmornicom zaronio na najdublju točku zemaljske kugle, a Kinezi naprave viseći most od dvadeset kilometara za mjesec dana. Devet godina, međutim, nije bilo dovoljno Libertasu da osigura prometovanje niskopodnih autobusa prilagođenih za ulazak invalidskih kolica na linijama prema Konavlima. Ne znam, a iskreno, ni ne zanima me u kakvom su sukobu Libertas i Općina Konavle, ali znam da prema Cavtatu i Grudi prometuju autobusi iz doba Bitke na Neretvi, a povratna karta je ipak više od pedeset kuna. Bit će da je i vožnja autobusom posebna potreba.

Ne volim riječ diskriminacija jer je danas koriste apsolutno svi za apsolutno svašta, a i sami često nesvjesno diskriminiraju. Jer postoje slučajevi otvorene diskriminacije kad zbog same činjenice da si u kolicima jednostavno nisi dovoljno dobar. Bilo kao zaposlenik neke firme, bilo kao nečiji momak ili suprug.

A postoji i suprotni slučaj kad sam pogled na invalidska kolica raznježi osjetljive dušice koje te toliko žale da samo što te ne pitaju jesi li dobro i jel' te boli kao da si netom izvučen ispod olupine smrskanog automobila. I iako te žale, ustvari baš zato što te žale, ni takvi te ne smatraju ravnopravnim članom društva.

Obje situacije meni su osobno podjednako iritantne. Znam da će ova izjava zvučati kao neiskrena mješavina misli Hrvoja Šalkovića i Bože Petrova, ali zaista bi mi draže bilo dobiti dva šamara koja sam zaslužio nego hrpu pohvala koje nisam.

Za mene su kolica samo usputan rekvizit. Nužno zlo koje me ni u kojem slučaju ne definira kao osobu, ništa manje ni više od, recimo naočala s dioptrijom. Nisam manje vrijedan jer ih koristim, ali ne zaslužujem ni pohvale i divljenje samo zbog činjenice da ne ležim u mraku i naričem nad gorkom sudbinom. Probao sam doduše i to. Nije zabavno uopće.

Imam dobrih i loših dana otprilike podjednako kao i svaka potpuno zdrava osoba i sve što tražim ja, ali i ostale osobe s bilo kojim invaliditetom je jednak odnos, jednaki kriteriji i jednake prilike. Bilo da se radi o rampi ili liftu koji će se postaviti u zgradu Suda ili Zavoda za zapošljavanje ili činjenici da i netko u kolicima može biti dobar suprug vašoj kćeri ili prijateljici. Jednaki kriteriji i jednake prilike.