Baš je glupa situacija, odmah se čovjek iznervira, to kad mu se mobitel smoči i ne radi. Baš mi se to dogodilo ovaj vikend, i evo me već u ponedjeljak kod servisera za mobitele da ga pitam može li se to popraviti. Takvo je doba došlo, ne možeš uopće funkcionirat bez glupog pametnog telefona.

Vidim da se nekoliko ljudi skupilo i čekaju čovjeka da otvori radnju. Među njima je i legendarni lapadski oriđino Matko, kojemu čekanje po jakom suncu uopće ne smeta. Štoviše, dok mi ostali znojeći se gunđamo kako se servis otvara kasno, Matko je mišljenja da je to super, jer se čovjek koji tu radi može naspavati.

-Još sedam minuta i nekoliko sekundi do otvaranja – kaže mi Matko preciznošću NASA-inog astronauta.

-Možda će kasnit – dometnem poput starog gunđala.

-Možda i hoće – nasmije se Matko i doda – Ali to nije lijepo.

Dok čekamo čovjeka da otvori radnju, Matko me pita što mi je s mobitelom, a ja mu objašnjavam da se smočio i da ne radi.

-Više traje mački muž nego današnji mobiteli – nasmije se, ali odmah potom se uozbilji – Ja trebam popraviti jednu staru Nokiju, ali nisam siguran je li ovi danas više to popravljaju. Je li tako da bi serviseri mobitela trebali znati popraviti Nokiju, a ne samo ove moderne?

Tako je Matko, to je skroz logično, promislim, ali nažalost svijet je daleko od bilo kakve logike. Doduše, čavrljajući s Matkom, došao sam do zaključka da se baš on ponajviše približio logici svijeta. To me nekako opuštalo. Baš bi bilo lijepo kada bi pristao na intervju da kaže svoje zaključke i opusti šire čitateljstvo.

-Matko, ja sam novinar. Bi li pristao dati jedan intervju?

-Ja – odgovori iznenađeno – Zašto baš ja?

-Pa ti si legenda Lapada i ovog Grada, bolje rečeno njegov dobri duh!

-Ma kakav sam ti ja to dobri duh, znam ti ja itekako biti zao – nasmije se onako visok ispod onih svojih velikih očala.

-Ajde Matko ne pizdi, kako si ti zao?

-Zao, zao sam, nego što – reče – A o čemu bi pričali u intervjuu?

-Pa o svemu. Svakodnevnim sitnicama, političarima…

-Uf – prekine me – Ne, samo ti političari, ne. Nema se o njima što pričat.

-Recimo, možemo pričat o plažama. Je li ti se sviđa kada su pune ili prazne, s komercijalnim sadržajima ili bez njih?

-Bila plaža puna ili prazna, ovakva ili onakva, plaža je uvijek plaža – reče Matko poput Sokrata.

I stvarno, kad malo bolje razmislim, ima on potpuno pravo. Nevjerojatno je duboka ova rečenica koju je upravo izrekao. Da sam nekoga drugoga pitao što misli o kupalištima, on bi mi odmah počeo objašnjavati kako su se plaže isprostituirale, kako nisu to više one stare plaže gdje su se Dubrovčani družili uz karte i bevandu, kako su izgubile dušu i samo služe za komercijalne aktivnosti poput kajaka i sličnih papilova atrakcija, ali u biti Matko ima potpuno pravo. Plaža je uvijek plaža. Pa što bi drugo, pobogu, plaža trebala biti osim plaža? Možda straža ili garaža, ali to nije tako, plaža je stvarno jedino plaža.

I zaista, da svi mi na plažu gledamo kao na plažu, bili bismo sretniji. Ne bismo se zamarali je li prije bilo bolje ili sada, je li koncesionar dobio plažu preko namještenog natječaja ili ne, je li bolje kada je prazna, pa kukamo da nikoga nema, ili je bolje kad je puna, pa kad njorgamo da se od ljudi ne može prolaziti?

Kako god okreneš, da iz uma izbacimo sve te konstrukcije koje opterećuju čovjeka, uživali bismo na plaži, jer plaža nije ništa drugo do plaža. Kakva god da je. Stvarno ima Matko pravo, samo što ga mi ne slušamo.

Zaista bi bio sjajan sugovornik za intervju.

-Stvarno nećeš pristati na razgovor? Možeš naprimjer kazati je li te muče kakvi komunalni problemi poput nedostatka kontejnera za bacanje smeća ili nepostojećih trotoara?

-Čuj da me muči smeće – nasmije se Matko od uha do uha s onim svojim opuštajućim glasom – Zašto bi me smeće mučilo?

Evo ga na, opet se u njemu pojavio Sokrat. Kako nama ostalim te sitnice – poput nedostatka kontejnera na deset metara od mjesta stanovanja -  često pokvare raspoloženje, a život prolazi pokraj nas, i svi ti trenuci koji bi mogli biti lijepi da se toliko ne brinemo glupostima. Da razmišljamo baš ovako kao Matko. Jednostavno, a opet duboko. A onda, ničim izazvan, dobaci.

-Saloni za tetovažu moraju biti čisti da se ne dobije hepatitis – zaključi, a potom odmah poskoči, jer je upravo stigao meštar od mobitela.

Gledam ga kako ulazi u radnju i mislim se kako bi svijet po Matku bio predivno mjesto za živjeti. Ljudi bi u salonima za tetovaže etički obavljali svoj posao i ne bi kasnili, jer to nije lijepo. Znali bi o svom poslu sve što mogu i obavljali ga savjesno, tetovirali bi čistim iglama prekrasne crteže, popravljali bi i pametne telefone i stare Nokije, a poslije posla otišli bi na plažu, jer je ona plaža i ništa drugo, i ne bi se zamarali od koliko se zrnaca pijeska ona sastoji. Kada bi se vratili kući, bacili bi smeće u onaj daleki kontejner i pri tom ne bi razmišljali o političarima koji nisu napravili dovoljno širok trotoar.

Za vrijeme mojih sanjarenja, meštar je objasnio Matku da se stare Nokije više ne popravljaju, a legenda Lapada je -  iako sigurna da meštri za mobitele trebaju popravljati i prastare Nokije -  sa smiješkom prihvatila nelogičnu činjenicu.

-Ajde vidimo se – reče mi izlazeći iz radnje.

-Ako se predomisliš za intervju, javi – kažem mu dok se onim svojim dugim korakom udaljavao po asfaltu, kojeg je sunce topilo uz bolno stenjanje cvrčaka, kao da ih netko kolje.

Čuj da mu vrućina smeta. Zašto bi mu vrućina smetala?