Nogomet je, za razliku od umjetnosti, pravedan, jer će genij uspjeti. Pokušajte zamisliti igrača bolje ljevice i veće imaginacije od Lionela Messija, fizički moćnijeg od Cristiana Ronalda, atraktivnijeg od Zlatana Ibrahimovića, boljeg pregleda igre od Diega Armanda Maradone, efikasnijeg od Pelea, maštovitijeg od Ronaldinha, uspješnijeg izvođača slobodnjaka od Juninha, snažnijeg u igranju glavom od Olivera Bierhoffa, jačeg udarca od Gabriela Batistute i upitajte se je li moguće da takav igrač ne zaigra pod svjetlima reflektora najpoznatijih svjetskih stadiona?

Odgovor je – nije. Može takav nogometni genij u svom rodnom Rosariju ili Brsečinama, svejedno, imati lokalnog šerifa koji ga ucjenjuje nastupom za seoski tim, potpisivanjem doživotnog robovlasničkog ugovora, ali čak i ako nogometni genij ne pristane, uspjet će okolnim putem, na ovaj ili onaj način.

U umjetnosti, nažalost, nije tako. Moja teorija govori da nikad nećete pročitati djelo najboljeg književnika, poslušati pjesmu najboljeg glazbenika, diviti se ulju na platnu najboljeg slikara, uživati u kazalištu gledajući najbolje glumce... Da bi u umjetnosti 'uspjeli', treba imati sreće ili ambicije, što bi se reklo „Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu“.

Često su najbolji umjetnici napredne duše, pa samim tim imaju i manjak ambicije, te im nije pretjerano važno hoće li uspjeti – za njih su ionako važniji neki drugi životni aspekti, često nevezani uz materijalni svijet kakav poznajemo. Sixto Rodriguez je bio upravo takav – najbolji glazbenik i napredna duhovna osoba. Početkom sedamdesetih, kada su se stvarale legende glazbe poput Davida Bowieja, Velvet Undergrounda, Boba Dylana ili Pink Floyda i on je izdao svoj uradak. Ako već nije bio bolji od svih njih, onda je bio barem jednak. Iako sjajan tekstopisac s božanstvenim glasom kojeg u pozadini prati bogatstvo zvukova, njegov je album Cold Fact – hladna je to činjenica – prošao u njegovoj rodnoj Americi potpuno nezapaženo. Nitko za njega nikad nije čuo uključujući i njegove susjede u Detroitu, a kamoli kupio album, pa su mu poslodavci otkazali suradnju.

Rodriguez nije previše mario, što je Super Mario za Rolling Stones i što slobodne akorde s akustične gitare izvodi puno bolje od Joea Perryja iz Aerosmitha – vratio se svakodnevnom poslu u Detroitu, a znamo svi što je mogao raditi u najdepresivnijem gradu na svijetu – ili u automobilskoj industriji ili na baušteli.

Ubijao s od posla u građevini dok su oko njega uspjevale svakakve 'glazbene zvijezde' – od MC Hammera i Vanilla Icea preko Spice Girls do Jelene Rozge i Severine. Ali i dalje se nije opterećivao i nije mario – kao ni Mario Stanić kad ga je Ćiro postavio na beka - što je u glazbi za Victoriju Beckham – David Beckham.

Međutim, iako je čitav život glazbeni Zinedine Zidane proveo asistirajući vrećama cementa svoje suigrače na skeli zgrade General Motorsa u Detroitu, njegova bezvremenska umjetnost pronašla je put do onih kojima je trebala.

Desetke hiljada kilometara jugoistočnije od michigenske bauštele, u zemlji koja u to vrijeme zbog aparthejda uopće nije postojala na svjetskoj mapi - Južnoafričkoj Republici – Sixto Rodriguez bio je nogometni genij s početka priče – veći od Elvisa Preslyja, a svi dobro znamo što je legendarni Mišo Kovač rekao Aleksandru Stankoviću o Najvećem – „...Kada je Elvis u Madison Square Gardenu otpjevao My Way, Stankoviću, spojilo se nebo s zemljom – poviše toga ne postoji ništa više, ni Pavarotti, ni Placido Domingo, ni onaj što ga je ministar Biškupić doveo u Pulu..., a My Way, Stankoviću, u originalu ne pjeva nego bezvezno krilo argentinske reprezentacije, nego veliki Frank Sinatra...“

Jebiga, Mišo je promašio ceo fudbal kao onomad bezvezno argentinsko krilo penal protiv Jugoslavije u Italiji - u aparthejdskoj Južnoafričkoj Republici, najzatvorenijoj zemlji svih vremena, za koju je Sjeverna Koreja oličenje otvorenosti, tolerancije i poštivanja ljudskih prava – poviše My Way od Elvisa Presleya postojalo je nešto više - Sixto Rodriguez s njegovim buntovnim stihovima paleći iskru koja će kasnije voditi do revolucije i ukidanja aparthejda.

Sad vi recite da život nije predivan u svoj svojoj ludosti – dok Sixto Rodriguez krvavo radi po ružnom i siromašnom Detroitu, od kojeg PTSP ima čak i Eminem, na drugom kraju svijeta glazbeni je superstar, veći od Elvisa Presleyja, Marshalla Mathersa i Diega Armanda Maradone zajedno, a da to uopće  - ne zna.

Dok mu znoj curi s čela, a umjetničke ruke mu pune žuljevi od teškog fizičkog posla, u Južnoafričkoj je Republici prodao platinaste naklade koje su čak i jednom Mišu Kovaču bile nedostupne. Desetljećima je zarađivao pokoji dolar po danu kako bi prehranio tri kćeri, dok su u isto vrijeme diskografske kuće i nakladnici zaradili milijune na njegovom imenu uopće mu ne spominjući uspjeh.

A onda nevjerojatnim spletom okolnosti, kako vidimo u dokumentarcu o njegovom ludom životu Searching for Sugar Man  - iako bi čovjek povjerovao da se takve stvari jedino događaju u holivudskim blockbusterima -  na poziv južnoafričkih fanova odlazi na turneju gdje je dočekan poput glazbenog boga. Mislili su da im je idol mrtav, a on sada svira pred njima. Kao da je sam Elvis uskrsnuo.

Da se meni ovakva priča dogodila, bilo bi mrtvih. Uzeo bih pušku i mecima objasnio diskografskim pohlepnjacima svoju sudbinu. Ne bih se mogao pomiriti što sam čitav život pišao krv prebacivajući pedeset kila šuta na svojim ramenima, dok u međuvremenu netko pljačka moje autorsko djelo i to u milijunima. Međutim, ja nisam napredna duhovna duša kao Sugar Man, nego zao i pokvaren čovjek  - Sixto Rodriguez, i kada je za cijelu priču saznao, uopće nije mario – što je desetljećima Mario Goetze za južnoafrički narod, što je postigao odlučujući gol u finalu svjetskog prvenstva protiv aparthejda.

Nije ni tužio ljude koji su ga pokrali, nijednu ružnu riječ o njima nije rekao. Za njega smisao života nije imati para, biti slavan i okružen groupicama. Život je za njega, jednostavno, iskrena umjetnost. Umjetnost koja prije ili kasnije pronađe put do onih kojima treba.

I dan danas živi u Detroitu u staroj, trošnoj kući iz koje se nikad nije pomaknuo. Samo ponekad, kada uhvati malo vremena, ode napuniti kakav poznati koncertni prostor - Beacon Theatre u New Yorku, Glastonbury u Britaniji ili Montreux Jazz u Švicarskoj - jer je tek nakon dokumentarca postao poznat i priznat u čitavom svijetu – hladna je to činjenica - četrdeset godina od svog prvog albuma Cold Fact.

Na gitari odsvira svoje bezvremenske stihove krvavim žuljevima od teškog rada, a onda zaradu podijeli obitelji i prijateljima.

Maro Marušić