Ovaj Srbin poklonio je Dubrovniku prekrasan dar, ali mi, seljaci, to ne znamo iskoristiti
Gumeni gusarski bomboni sa Straduna
U životu, dobro to znamo, postoje teška i laka pitanja sukladno tome je li na njih teško ili lako odgovoriti. Recimo teška pitanja su 'Koji je smisao života' i 'Ima li života poslije smrti?'. S druge strane laka pitanja su 'Zbog čega je Dubrovnik izgubio dušu', te 'Može li se lako naći parking u Gružu'?
Da mene netko priupita koje je najteže pitanje s kojim sam se susreo u životu, točno bih znao kada nisam imao nikakvog odgovora. Iako me, kao mnoge, također, muče upiti poput 'Što mi ljudi radimo na Zemlji', 'Tko je stvorio Boga' i 'Što je bilo prije Velikog praska', ipak je najteže pitanje s kojim sam došao u doticaj bilo ono kada sam radio kao portir u hotelu Dubrovnik Palace:
-Gdje možemo kupiti autentični dubrovački suvenir? – pitali bi me gosti, a ja bih stao bespomoćno misliti.
Mogao sam im primjerice reći da su autentični dubrovački suveniri kravata ili penkala, da su stari Dubrovčani, još onomad u sastavu Nepobjedive španjolske armade ratovali protiv Engleza s kravatom na prsima i penkalom u rukama, ali nisam, jer bi to bila obična laž, isto kao pridjev Nepobjediva, jer je Španjolska armada, u tom ratu debelo poražena.
Odgovor na pitanje 'Gdje se može kupiti autentični dubrovački suvenir', u biti je, lako za odgovoriti – doslovno nigdje – ali kako ćeš to reći turistima i osramotiti svoj rodni grad? Zato, dok bi im na lošem engleskom muljao priče kako svijet danas ne bi imao ni struje, ni kravate, ni penkale, ni potresa, ni cepelina, ni padobrana, ni torpeda… da nije ponosnog hrvatskog naroda, turisti bi se udaljavali od mene misleći „Što ova budala trkelja, pa nećemo valjda s ljetovanja donijeti torpedo i pokloniti ga obitelji kao originalni dubrovački suvenir“.
Teško se Dubrovčaninu s tim pomiriti, ali je tako – suvenirnice, umjesto brendiranih dubrovačkih proizvoda nude jeftine kineske budalaštine, a najbolji primjer kroničnog nedostatka autentičnih dubrovačkih proizvoda je onaj Pirate Candy Shop na Stradunu i okolnim ulicama. Kakve, pobogu, Dubrovnik ima veze s gusarima i bombonima? A da mi nismo seljaci kakvi jesmo, s ponosom bismo mogli svijetu predstaviti autentične proizvode vezane uz Dubrovnik.
Naš grad vjerojatno je jedini u historiji olimpizma, za kojeg više od polovice stanovništva ne zna da je olimpijski. Naime u kasno ljeto 1950. godine, u Dubrovniku je održana šahovska olimpijada i veliki je to svjetski događaj onda bio – šah je u to vrijeme bio toliko popularan, kao danas Kim Kardashian. Još uvijek se na Islandu zahvaljuju Bobbyju Fischeru i Borisu Spasskom što su tamo odigrali meč za svjetskog prvaka, jer do tog okršaja, nitko na svijetu nije čuo za taj otok u Atlantskom oceanu.
Tako su i u Dubrovnik bile uprte oči čitavog svijeta, a stari maršal Joža je dobro znao da s takvim događajima nema zajebancije – ništa se ne smije i neće prepustiti slučaju. Tako je, među ostalim logističkim finesama, određeno da će izrada šahovskih figurica s kojima će se igrati Olimpijada, biti dodijeljena, ni manje, ni više, nego vrhunskom jugoslavenskom umjetniku. Izbor je pao na srpskog kipara Petra Počeka, čiji je dizajn figurica morao proći brojna ocjenjivačka povjerenstva prije dopuštenja da se krene u izradu.
Naposljetku je Počekov šahovski set, koji će ponijeti ime Dubrovnik, prihvaćen i ručno je izrađeno svega pedesetak kompleta figurica. Šahovski velemajstori oduševili su se dizajnom, i na kraju Olimpijade, upravo su oni ponijeli svojim kućama setove. Do danas, rijetki originalni setovi iz 1950. godine, još su 'živi', a na tržištu postižu astronomske cijene.
Ponukani ogromnim dizajnerskim uspjehom šahovskog seta Dubrovnik s Olimpijade, Hrvati su, tijekom šezdesetih godina, odlučili ponovno napraviti proslavljene figurice. Njih je dizajnirao poznati karikaturist Andrija Maurović s vrlo malim preinakama od originalnog seta.
Upravo na tom novom šahovskom setu, nazvanom Dubrovnik II, često je igrao svjetski prvak Bobby Fischer, čovjek koji titulu najboljeg šahista svijeta nikad nije izgubio za stolom, nego svojom ludom glavom. Naime, kada je trebao braniti naslov svjetskog prvaka protiv izazivača Anatolija Karpova, njegovi zahtjevi za organizacijom meča bili su toliko ekscentrični (primjerice tražio je da se šahovske ploče smanje za tri milimetra) da ga je na kraju svjetska šahovska federacija poslala u onu stvar, davši bez borbe naslov prvaka mladom Sovjetu.
Upravo taj nikad poraženi svjetski prvak za šahovski set Dubrovnik izjavio je da je najbolji i najljepši na kojem je ikad u životu igrao, a često je fotografima pozirao upravo pred figuricom kule, dizajnirane prema Minčeti. Čak i u onom famoznom meču u Svetom Stefanu 1992. godine, u jeku rata, Fischer je tražio od organizatora da se igra na setu Dubrovnik. Kakav paradoks, nekoliko desetaka kilometara dalje crnogorska vojska napadala je Biser Jadrana, dok se na njihovom teritoriju šahovski meč igrao na najpoznatijem šahovskom setu na svijetu, koji nosi naziv grada pod Srđem.
Ne samo da su Fischer i Spassky bili oduševljeni dizajnom figurica pod nazivom Dubrovnik, nego i brojni drugi šahovski zaljubljenici diljem svijeta. Koliko je taj set popularan diljem kugle zemaljske, shvatila je i slovenska tvornica Noj, koja je uvidjela da bi ga i dalje mogla proizvoditi i lijepo zarađivati. Tražili su od Hrvatske šahovske naklade ekskluzivna prava za proizvodnju seta Dubrovnika, i kada su ih dobili, krenuli su u prodaju. Danas je preko interneta moguće naručiti šahovski set Dubrovnik, napravljen po Maurovićevom dizajnu, po cijeni od 450 do 500 eura.
S druge strane, nevjerojatno, ali istinito, šahovski set Dubrovnik, za kojeg neporaženi svjetski prvak kaže da je „najljepši i najbolji u povijesti“ ove sjajne igre, u Dubrovniku je gotovo nemoguće kupiti. Postavlja se pitanje: „Kako je to moguće?“
Kako je moguće da čitav svijet svršava na šahovske figurice Dubrovnik, a da je rijetko koji Dubrovčanin uopće čuo za taj prekrasni set? Kako je moguće da mi nismo izbrendirali šahovski set kao autentični dubrovački suvenir? Kako je moguće da se na Stradunu prodaju gumeni gusarski bomboni, a da je nemoguće kupiti Dubrovnik, šahovski set koji je, čak i u vrijeme najvećih ratnih borbi, stigao u srce Crne Gore?
Na ta pitanja nema odgovora. Lakše je nekome objasniti 'Postoje li vanzemaljci' i 'Je li istinita reinkarnacija', nego odgovoriti na naizgled lako pitanje „Zašto se u Dubrovniku turistima ne nudi najljepši set u povijesti šaha?“
Jedini logički odgovor na to pitanje, valjda bi bio: „Zato jer smo seljaci, koje više ne interesira šah, nego Kim Kardashian i Gumeni bomboni s Kariba!“
Maro Marušić