Prije toga su ga tjednima analizirali, stavku po stavku, stručnjaci i oni manje stručni. Razgovarali, pregovarali, zahtijevali, popuštali. Ali je činjenica da su to radili svi zajedno. I Vlahušić. I HDZ. I Srđevci. I Vićan. Svi oni kao glavni akteri dubrovačke politike i njihovi sateliti, koji su tu ionako samo  kako bi dizali ruke, a ne da misle.

Da je imati  volje, živaca i vremena, moglo bi se analizirati dva dokumenta, onaj proračun s kraja 2014. koji je srušen radi novih izbora, i ovaj usvojeni. Nema tu drastičnih razlika, nema drastičnih promjena politike. Nema  novih rješenja za kapitalne projekte i goruće probleme Dubrovnika.  Osim što je prethodni prijedlog uključivao rješenje za garažu, koja je sada uteg oko vrata Gradu, bez naznake kako taj problem lagodno riješiti. Sada više detalji nisu ni važni, jer vratiti se u prošlo vrijeme nije moguće.

Život bez proračuna

Zanimljivo je kako je danas moguće ono što  prije pola godine nije bilo. I kad je Vlahušić pozivao vijećnike i građane da kažu što žele uvrstiti u proračun, spreman sve to prihvatiti u zamjenu za normalan nastavak rada Grada, oni koji su od toga tada zazirali i igrali na kartu novih izbora, sada su popustili. Ili su popustili oni, ili je popustio on. Ili su svi bili prisiljeni popustiti, da im ne 'sudi ulica.'

Može li itko od tih gradskih vijećnika, dubrovačkih političara, zamisliti život umirovljenice, samohrane majke koja skrbi o bolesnom, odraslom i nezaposlenom sinu, s mirovinom od 1500 kuna? Sličnih sudbina u Gradu je mnogo. Može li itko zamisliti što toj obitelji znači 500 kuna dodatka na mirovinu i kako je bilo živjeti ovih 'nužnih i neophodnih' pola godine pitajući se kada će,  i hoće li uopće taj dodatak doći?  Ne mogu to zamisliti. Njihova vijećnička naknada je samo trostruko veća od tog dodatka, a nisu ni umirovljenici, ni nezaposleni, niti imaju male plaće. 

Demonstracija moći

Igrati se s Gradom i politikom, radi vlastitog interesa, nikome od njih nije strano.  Njihov prvi interes je vlastiti politički napredak, a tek onda sve drugo.  Činjenica je da usvojeni proračun s kozmetičkim izmjenama putem amandmana nije mogao biti razlog za provociranje novih izbora teških milijun kuna, uz pola godine stopiranja normalnog funkcioniranja grada. Amandmane su mogli i tada predložiti.

Ali, izbori su im svima trebali radi demonstracije moći.  Vlahušić ih nije želio, ali ih je priželjkivao, samo da im još jednom dokaže osobnu nadmoć. Franković ih nije želio, čak ih se pribojavao, radi onoga što je uslijedilo, iako za dlaku, ali je uspješnom postizbornom politikom  tanki poraz vrlo vješto preokrenuo u pobjedu.  Vićanu su trebali izbori, to nije bila tajna, kao što nije tajna da mu način sastavljanja proračuna kojega je jučer kritizirao nije smetao godinu ranije. I onu prije te. I onu još prije te i tako u nedogled.  Ni Srđevcima i Laburistima nisu trebali izbori, ali su mislili da će udvostručiti podršku javnost, a zapravo su pola te podrške izgubili.

Dubrovački dogovor(i)

Nije ništa bolji ni način sastavljanja većine. Formalno, nema puno razlike između dubrovačkog dogovora i dogovora nad dogovorima između Vićana, Frankovića i Kristića. Jednako je neprincipijelno. Jednako razočaravajuće za dio birača.

Osim toga, svaki novi izbori u  hrvatskoj politici težak su udarac za birokratski aparat.  Postizborna uhljebljavanja prevažan su plijen i kapitaliziranje pobjede. Opet preko leđa građana. Oko toga se sve vrti. 

Pola godine brutalnih političkih obračuna je iza nas. Pola godine nadmetanja, uvreda, podmetanja, preko leđa građana. Pola godine gledali smo sukobljavanja,  da bismo danas gledali  zajedničku sreću političara koji konsenzusom donose važne odluke.  Možda sve  to i nije tako loše. Demokracija je proces koji traje, a iz ovoga dubrovačkog slučaja svi su oni, nadamo se, nešto naučili.  Možda prije pola godine nisu znali sjesti za stol i dogovarati se, danas znaju, jer moraju. 

Preko leđa građana, Pero Vićan vratio se u Gradsko vijeće, a HDZ  i SDP uspješno riješili probleme smjene generacija. Kao da građani nisu mogli normalno živjeti  još dvije godine  bez obzira na činjenicu sjedi li Vićan fizički  u vijećnici ili  sve to koordinira telefonom.  Sjedi li tamo Mato ili Dube, Marko ili Mario, druga Dube ili Sanja, pogotovo kad su tu i dalje  Šimunović, Vigjen, Olga, Kristić, Esad, Mira i Gjaja, kao i oni Perovi.

Nije isto, makar je u liku nekih vijećnika bolje. Nije ni proračun isti i sigurno je u nekim stavkama bolji. Ali te razlike nemaju dovoljnu težinu da bi  opravdale nove  izbore, iz perspektive običnih građana. Baš kao i danas, činjenica je da su se mogli i tada dogovoriti oko amandmana. Drugim riječima, izbori su najviše trebali samim dubrovačkim političarima, ali ne i politici. I  definitivno ne građanima. To je danas više nego jasno.