Gradonačelnik Andro Vlahušić nedavno je obrazložio ideju kako će nova cesta kroz Gruž prolaziti preko lokacije povijesnih vrtova. Ta je najava izazvala neugodne reakcije tamošnjih stanara, ali Vlahušić je poručio da neće odustati od rješavanja prometnih problema Dubrovnika kojima svakodnevno svjedočimo.

Štog god da se dogodi s povijesnim vrtovima, neće se puno toga promijeniti. Doduše, valja pohvaliti napore gradonačelnika u rješavanu prometnih problema, jer je učinio znatno više od njegove prethodnice Šuice, ali sve je to daleko od pravog rješenja.

Koje je to pravo prometno rješenje? Pravo rješenje je odlična protočnost vozila kroz grad uz dovoljno parking mjesta. Gledajući tu definiciju jasno je da su Vlahušić, ali i bilo tko drugi na njegovom mjestu, unaprijed izgubili bitku. Poboljšavanje protočnosti vozila uz lakše parkiranje u Dubrovniku je Sizifov posao.

Zašto je ovaj problem nerješiv? Postoje dva ključna razloga. Prvi i ujedno manje važniji je nadaleko poznati  - dubrovački komod. Sve dok prosječni Dubrovčanin iz Sedam smrtnih grijeha autom ide kupiti burek u pekaru Galeta u Šipčine, nikad se neće postići bolja protočnost.

Samo pogledajte dubrovačke automobile – u gotovo svakom je samo jedna osoba (vozač) koja najčešće prolazi svojim limenim ljubimcem relacije koje su za stanovnike velikih gradova potpuno smiješne. Ono što je Dubrovčanima daleka udaljenost, u Londonu je susjedstvo. Primjerice, Dubrovčanin, koji živi na Gorici, autom ide na sud, i onda se buni što nema nigdje mjesta za parkiranje. Zašto čovjek ne ide pješke? Za 15 minuta je na cilju, a pri tom mu šetnja dobro dođe za zdravlje. Ali ne, dubrovački komod je tradicija, kulturna baština, koja se prenosi s koljena na koljeno.

Drugi i važniji razlog nemogućeg rješenja prometnog kolapsa je geografska struktura Dubrovnika. Grad je smješten na skučenom području, puno je uzbrdica i uskih cesta, malo slobodnog prostora. Da bi se poneke prometnice olakšale, trebalo bi graditi vijadukte i tunele, a takva gradnja je najskuplja. Pitanje je, da se vlast za to odluči, koliko bi javnost i konzervatori negodovali. Kako god, teško je zamisliti Dubrovnik s petljama na nekoliko razina.

Pa koje je onda pravo prometno rješenje kada smo vidjeli da pravo prometno rješenje ne postoji? Po našem skromnom mišljenju to je – zabrana prometa za Dubrovčane i njihove goste na potezu od Kantafiga do Belvedera. Intuicija mi govori da će politička vlast Grada Dubrovnika do 2030. godine donijeti odluku koja sada izgleda šokantno – potpuna zabrana vožnje automobilom.

Odakle mojoj ludoj glavi ideja da će se to dogoditi i kako će se odvijati promet po Dubrovniku, ako zabranimo vožnju osobnim automobilom? Kao prvo, globalno zatopljenje nam odavno kuca na vrata. Ako Hrvatska i svijet što prije ne poduzmu prave mjere, vrlo brzo u Dubrovniku ne samo da nećemo imati promet, nego nećemo imati ni staru gradsku jezgru. Naime, prema predviđanjima znanstvenika razina mora će se u ovom stoljeću podignuti za metar i pol, taman dovoljno da Stradun zauvijek popluta.

U sljedećem periodu, duboko vjerujem i nadam se, svijet će se napokon probuditi i početi rješavati probleme s globalnim zatopljenjem. Morat će se djelovati radikalno – mnoge automobile koji ispuštaju štetne plinove, više nećemo gledati na prometnicama. Svijest građana brzo će se mijenjati. Otpad će se u potpunosti razvrstavati, a mnogi će početi koristiti bicikl uz obnovljive izvore energije.

Gradske vlasti po svuda na svijetu će shvatiti da moraju hitno djelovati, pa će tako biti i u Dubrovniku. Gradonačelnik ili gradonačelnica Dubrovnika iz budućnosti shvatit će da svojom politikom moraju 'natjerati' ljude da se kreću na način da ne zagađaju zrak.

Dubrovnik će opet dobiti tramvaj, koji će se napajati iz obnovljivih izvora energije. Tramvajske linije u Dubrovniku često će prometovati i bit će vrlo razgranate, a vlast će sufinancirati pokaze kako bi što više Dubrovčana koristilo javni prijevoz, koji će biti puno brži i učinkovitiji nego danas.

Gradska vlast tu ne staje – po cijelom Dubrovniku niču biciklističke staze, a Grad Dubrovnik sufinancira kupnju električnih bicikli, kako bi stariji sugrađani mogli bez problema savladavati uzbrdice.

Po gradu je zabranjena vožnja osobnih električnih vozila, jer je javni prijevoz sjajan. Naime, osim tramvaja i električnih autobusa, postoje i brojne taksi službe (od Ubera do onih u vlasništvu Grada Dubrovnika) koje električnim vozilima za mali novac voze stanovnike Grada gdje god im je potrebno. Policija, hitna pomoć, vatrogasci i duge javne službe koriste električni pogon, i oni su jedini koji mogu prometovati po gradu. Naravno uz dostavu trgovinama i građanima, ali samo u propisanim satima, najčešće rano ujutro.

Posljedice po stanovnike grada su višestruko sjajne – smanjili su troškove za održavanje vozila, servis, benzin, tehnički pregled, osiguranje i registraciju (godišnje na taksi i javni prijevoz potroše manje novca nego prije na sve zahtjeve svog osobnog automobila), znatno su zdraviji, jer se kreću pješke i biciklom, a zrak je sve čišći. Razina mora ipak nije poplavila Stradun, grad djeluje kao iz bajke – brojne su šetnice po gradu po kojima raste južno voće, koje građani slobodno beru. Zabranom vožnje, ne samo da su niknule biciklističke staze, nego i one za trčanje. Brojni Dubrovčani đogiraju i pri tom ne udišu CO2.

Eto to je moja vizija grada u dekadi između 2030. i 2040. Naivan sam, što ću, ne znam kako se to liječi...

Maro Marušić