Tužna je bila ta jesen 2007. godine da nije mogla biti tužnija – prvo je u listopadu nesretno preminuo gruški oriđinal Toto, da bi samo mjesec dana nakon njega, na onaj drugi svijet, otišao još jedan veliki čovjek – don Pero Vuletić. Legendarni svećenik s Boninova preminuo je 29. studenog 2007. godine na sam Dan Republike bivše zemlje.

Nikako to nije mogla biti veća životna ironija – don Pero je otišao na nebeske pašnjake na najveći komunistički blagdan, a istim tim ljudima koji su slavili najposebniji dan Jugoslavije, župnik iz crkve svetog Petra možda je bio i najveći trn u oku.

Naime, don Pero Vuletić je kao jedan od rijetkih svećenika s čitavog prostora od Vardara pa do Triglava, u vrijeme žive i zdrave komunističke vlasti, izgradio novu novcatu crkvu, čiji je bio dugogodišnji župnik. Ta crkva svetog Petra na Boninovu upravo je simbol svega što je don Pero Vuletić bio u životu. Ako i danas uđete u tu njegovu ostavštinu, iznenadit ćete se koliko je skromna. Nema tamo ni zlata, ni srebra, ni tikovine, ni mahagonija, samo skromni oltar, među najobičnijim, bijelim zidovima.

Nikada don Peru nije bio važan materijalni sjaj – smatrao je da se prave riječi i pravi postupci itekako mogu širiti iz crkve u koju niti jedan turist neće ući kako bi je slikao. Skromnost je bila njegova najveća vrlina. Pokušajte se sjetiti don Pera kako na festi svetog Vlaha stoji blizu biskupa i drugih visokih uzvanika. Ne, nećete uspjeti. On se nikad nije gurao u prve redove – njemu velika misna slavlja s biskupima, zlatnim glavama i drugim skupocjenim relikvijama nikako nisu bili na prvom mjestu…

Ali ni ta njegova skromnost nije najveće što je ovaj posebni svećenik u svojoj velikoj karijeri napravio. U Domovinskom ratu je pokazao svoje pravo lice, koje mora ostati zabilježeno, i upravo je to glavni razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst. Kada je Dubrovnik krvario, i kada je proživljavao najteže trenutke u povijesti, don Pero je strašno puno učinio. Ljudi su bili gladni i iscrpljeni, a on je neumorno dovodio humanitarnu pomoć u Grad i nesebično dijelio građanima.

-Blago se vama kršćanima – pričala je jedna naša sugrađanka muslimanske ispovijesti – imate sjajnog svećenika, i niste gladni. Eh, kad bih barem ja mogla malo dobiti te humanitarne pomoći.

-Ali možeš – govorili su joj Hrvati – don Pero će ti je sigurno dati.

Jadna muslimanka to nije vjerovala, ali što će, glad ju je natjerala da se uputi do crkve na Boninovu i zamoli don Pera za koricu kruha.

-Znate, don Pero – pokunjeno je rekla  - ja sam muslimanka, ne znam smijem li primiti vašu pomoć.

-Kako ne biste smjeli – nasmijao se don Pero i dao joj istu količinu kakvu je dijelio katolicima – Svi su ljudi jednaki!

Ne samo da je za vrijeme rata dijelio humanitarnu pomoć muslimanima i pravoslavcima, već ih je i – ukapao. Bilo je to vrijeme kada nije bilo najpametnije pokapati Dubrovčane pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti, ali don Pero s tim nije imao nikakvih problema. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni. Čitav rat, don Pero Vuletić s oltara nije širio poruke mržnje, niti je ikoga huškao. On je samo bio skromni sluga Božji i tako se ponašao.

A kada je rat završio, i kada se napokon sve smirilo, u Dubrovniku je ponovno dolazilo do miješanih brakova. Često su ti roditelji htjeli krstiti dijete po katoličkom običaju, ali isto tako gotovo uvijek su nalazili na zatvorena vrata svećenika, jer jedan od roditelja nije nikada primio ni jedan sveti sakrament. Don Pero nije imao tih problema – tko god bi mu došao u crkvu svetog Petra, vrata su mu bila otvorena – krstio je na desetke djece čiji roditelji to isto krštenje nisu prošli. I nikakvih problema u tim svojim postupcima nije vidio. Dapače – upravo je ljude koji su imali poteškoće u životu najčešće prve primao.

Možda nam je zato kao djeci, koji smo s veseljem dolazili na njegov vjeronauk, često pričao priču o izgubljenom sinu, koji je otišao od oca, i poput Georgea Besta, većinu novca potrošio na žene i provod, a ostalo jednostavno spičkao, a kada se odlučio vratiti, otac ga je raširenih ruku dočekao i napravio mu veliku gozbu. Tako je i don Pero uvijek bio otvoren za povratak kući svim onim narkomanima, alkoholičarima, kockarima, preljubnicima i svima ostalima koji su spičkali moralne vrijednosti, ali su na kraju poželjeli ugledati svijetlo.

Don Peru su često spočitavali da u prostorima crkve prodaje alkohol mladima i to po jeftinim cijenama. Gledajući čisto tehnički, to jest istina – zaista se u prostorima crkve mogao kupiti alkohol, ali cijelu tu situaciju treba gledati puno dublje. Don Pero je dobro znao, da ako netko treba proći nekakve teškoće u životu, on će ih proći na ovaj ili onaj način – bitno je da poput onog oca iz Biblije, vrata za povratak uvijek budu otvorena i da taj netko, tko je u problemima, zna da postoje ljudi koji će ga sa srcem primiti nazad. Don Pero je otvaranjem kafića blizu crkve znao da je bolje da se mladi skupljaju tu pokraj mjesta gdje uvijek imaju utjehu – jer čak i ako skrenu s pravog puta, lakše će se na njega vratiti – nego da su na mjestima gdje lijepe riječi nema. Jer na kraju krajeva, ako je nekome suđeno da postane alkoholičar, postat će unatoč tome je li se kod don Pera može kupiti alkohol ili ne. A naravno, ne trebamo ni naglašavati kakva su vremena bila kad je kod don Pera otvoren kafić – bilo je to tijekom devedesetih godina kada se često u drugim dubrovačkim kafićima otvarala dvostruka vatra – prvo vatrena voda, a potom vatreno oružje.

Najviše truda posvetio je upravo mladima – čak su imali i svoju misu, koja se često pretvarala u rock koncert na kojemu su mladi s veseljem i pozitivnom energijom pjevali i svirali. Ti su lijepi trenuci zauvijek ostali u sjećanju svim tim mladim osobama, koje je težak životni put tek čekao, i koji su im kasnije itekako pomogli da budu bolje osobe i lakše prebrode teške životne situacije.

Mnogi su mladi, zahvaljujući don Peru, po prvi put vidjeli europske metropole poput Pariza, Rima, Milana, Frankfurta…, gdje ih je svećenik s Boninova vodio na susrete katoličke mladeži. A isto tako mnogi su mladi, uključujući i mene, po prvi put vidjeli cijelu, originalnu verziju Ben Hura. Naime, komunističke vlasti bi na jugoslavenskoj televiziji prikazivale cenzuriranu verziju, brojnim oscarima nagrađenog filma, gdje se Isus ne bi prikazivao, ali don Pero bi nam zatim pokazao čitav film, ne uzbuđujući se previše za komunističke vrijednosti, čak ni po cijenu zatvora.

Nije pristojno govoriti o mudima svećenika, ali, jasno vam je i iz ovog primjera - don Pero Vuletić ih je imao velika poput crkve svetog Petra – ali one u Rimu. Gradio je crkve i prikazivao zabranjene filmove za vrijeme teškog komunizma – u vrijeme kada su oni koji se danas busaju u prsa kao velike Hrvatine imali partijske knjižice – a kada je došao rat, don Pero Vuletić je dijelio humanitarnu pomoć, pokapao i krstio muslimane i pravoslavce izbjegavajući u širokom luku sve velike katoličke feste na kojima su se bivše komunjare, a današnje Hrvatine u prvim redovima desnicom pogrešno krstile pod zlatom i srebrom biskupske odjeće.

Ali zbog njegovim ogromnih muda i nevjerojatne pozitivne energije, te brige za svoje vjernike – koji su ga, malo je reći, obožavali – nitko nikada od svih živih i neživih moćnika nije pokušao maknuti don Pera. Da su mu komunjare nešto pokušale, došlo bi do revolucije, a ni katolički biskupi nisu se htjeli miješati u njegove poslove, jer su dobro znali da bi njegovi vjernici krvi dali da ga se ne dirne. Zbog svega toga, don Pero Vuletić je čitavu svećeničku karijeru proveo na istom mjestu što je rijetkost u svećeničkim krugovima – od daleke 1965. godine kada je počeo s crkvom svetog Đurđa na Boninovu, pa sve do 2007. godine kada je umro kao jedini župnik crkve svetog Petra.

Dolazi nam još jedan Božić, deveti po redu, koji ćemo provesti bez našeg don Pera Vuletića. Oh, kako nam fališ dobri čovječe ispred svog vremena.

Do viđenja, stari moj, znam da ćeš jednog dana raširenih ruku dočekati svoje izgubljene sinove.

Maro Marušić