VELIKA GREŠKA LUKŠE JAKOBUŠIĆA Analiziramo zašto je i ova momčad Hajduka kriminalno loša

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Ivo Cagalj/PIXSELL
Predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić nedavno je predstavio strategiju kluba do 2027. godine. Strategija je ambiciozna, spominju se trofeji, drugim riječima stvara se ogroman pritisak na igrače Hajduka koji godinama pokazuju da se s njim ne znaju nositi

Lukša Jakobušić ambiciozan je čovjek. Dovoljno je vidjeti što je sve radio posljednjih godina. Napravio je prvi digitalizirani hotel u Lijepoj našoj i uspješno je vodio vaterpolski klub Jug koji je u njegovom periodu ostvario sjajne rezultate. Onda se prihvatio vruće fotelje predsjednika Hajduka. Znao je da ga čeka težak posao, a pristupio mu je jedino kako zna i umije – pokušati ga u što kraćem vremenu vratiti na stare staze slave i uspjeha.

U svega nekoliko mjeseci proveo je velike promjene i napravio odličan posao. Za sportskog direktora doveo je Mindaugasa Nikoličiusa koji se svojim radom itekako dokazao u Gorici. U nešto više od pola godine Nikoličius i Jakobušić su s ne prevelikim financijskim sredstvima odradili vjerojatno najbolji prelazni rok u zadnjih deset godina Hajduka. Prvo je doveden Livaja, a odmah potom Lovrencsics, Krovinović, Melnjak, Santini, Kačaniklić, a vraćen je i legendarni golman Danijel Subašić.

Međutim, unatoč sjajnim pojačanjima, bar za okvire HNL-a, Hajduk i dalje izgleda katastrofalno na terenu. Prvo se dogodilo razočaravajuće ispadanje iz Europe, a onda su se zaredali kiksevi i u domaćem prvenstvu koji su kulminirali porazom u posljednjem kolu protiv Slaven Belupa. Ekipa iz Koprivnice jedna je od najgorih u ligi, a Hajduk nije u stanju ni njih pobijediti. Ne samo da je izgubio, nego je na terenu izgledao užasno loše, kao kakva seoska momčad. Bez ideje, bez protoka lopte, bez ozbiljnije šanse...

Luzerski mentalitet

Postavlja se pitanje kako je moguće da unatoč ambicioznom planu i dobro odrađenom prijelaznom roku Hajduk izgleda baš onako kako smo godinama navikli – jadno, sporo, jalovo… U čemu je problem? Je li ti igrači ipak nisu dovoljno dobri, a ako valjaju, zašto onda ne pružaju dobre igre na terenu?

Svaki navijač Hajduka dat će različite odgovore na ova pitanja, a moj je – mentalitet. Nekoć su se Bili mogli nadmetati s Romom i Fiorentinom, ali nakon onog legendarnog poraza od Debrecena 2005. godine, stvari su krenule nizbrdo i još se nisu zaustavile. Hajduk je u zadnjih 16 godina izgradio luzerski mentalitet i bilo koji igrač koji dođe uklopi se u to sivilo. Bilo je tu zaista dobrih individualaca – Vlašić, Pašalić, Juranović, Bašić, ali nijedan od njih nije za Hajduk davao ni približno koliko je vrijedio. Sjetimo se samo Anasa Sharbinija. Bio je jedan od najboljih igrača lige i povremeni reprezentativac, a onda kada je potpisao za Majstora s mora, potpuno se pogubio.

Jakoliš je bio katastrofalan, a sada kada je došao u Šibenik, igra sjajno. Sa Santinijem je situacija obrnuta. Bio je odličan, jedan od najboljih u ligi, a sada je u Hajduku neprepoznatljiv. Darko Nejašmić je također bio niškoristi, a kada je prešao u Osijek postao je jedan od najbolje ocijenjenih igrača. Franko Andrijašević ista stvar – u Splitu užasan, u Rijeci kapetan i najbolji igrač. Nisu samo igrači u pitanju nego i treneri – Igor Tudor je bio strašno osporavan, a sada u Veroni radi sjajan posao dobivši u posljednjem kolu čak i velikog Juventusa. Puno je ovakvih primjera koji najbolje ocrtavaju bit – svi ti igrači najgore partije pružali su upravo u Hajduku dok su u drugim klubovima bili odlični.

Moje je mišljenje da nije problem u kvaliteti. Luzerski mentalitet Hajduka i pritisak Torcide izvlače ono najgore iz igrača. Da bi davao najbolje od sebe, čovjek, ne samo u nogometu i sportu, nego i u svim drugim aspektima života, mora biti opušten. Igrači Hajduka su sve, samo ne opušteni. Čim se odradi malo bolji prijelazni rok na leđa im se stavlja ogroman teret. Odmah se spominje da će se osvojiti prvenstvo i da se na Poljudu ne može izgubiti ni od Reala. A onda igrači popucaju pod pritiskom, Torcida im prijeti, ispisuju im se grafiti po fasadama kuća, a rezultat svega toga je katastrofa na terenu.

Strategija kao dodatni pritisak

Lukša Jakobušić prije nekoliko dana predstavio je strategiju Hajduka do 2027. godine. U njoj stoji da se od Bilih očekuju barem dva naslova prvaka Hrvatske, a kada se ne osvoji naslov, da se uvijek bude drugi, plus još naslov u Kupu, jednom igranje grupne faze Lige prvaka i Lige UEFA-e, triput nastup u grupi Konferencijske lige i dvaput prolazak u nokaut fazu. Znajući Lukšu Jakobušića strategija je baš u skladu s njegovom reputacijom. No moje je mišljenje da ovako ambiciozan plan Hajduka ne samo da neće uroditi plodom, nego upravo suprotno – zakacotat će Hajduk na ove niske grane na kojima se koprca godinama.

Svi smo mi različiti i motiviraju nas drugačije stvari. Predsjednik Hajduka je takav da smatra kako će velika očekivanja izvući najbolje od sviju, ali ako se taj recept može primijeniti primjerice na Đokovića, on u nekim drugim situacijama ne da ne vrijedi, nego baš upravo suprotno. Što se tiče Hajduka, vidjeli smo u posljednjih 16 godina kako su se ogromne nade odrazile na rezultate – nije se osvojilo nijedno prvenstvo, a zadnji put ozbiljniji iskorak u Europi bila je ona pobjeda nad Anderlechtom i gol već zaboravljenog Vukušića.

Da se u sljedećem prijelaznom roku dovede Messija i Jürgena Kloppa ništa se ne bi promijenilo. Odmah bi se očekivala titula Lige prvaka, a čak bi i Messi puknuo pod pritiskom što smo u njegovom slučaju vidjeli više puta u dresu reprezentacije Argentine. Ako ni Messi ne bi pomogao Hajduku, koje je onda rješenje? Prije svega reset u glavama. Potpuno i skroz se spustiti na zemlju, biti strpljiv i ponavljati nekoliko godina da je cilj opstanak u ligi, a ne kao papagaj titulu prvaka. Pokušati dovesti trenera s vizijom i dati mu nekoliko sezona da uigra momčad – nije ni Klopp odmah s Liverpoolom radio čudesa, čak je i najvećem Alexu Fergusonu trebalo nekoliko sezona do prvog trofeja.

Stvoriti opuštenu atmosferu koja će izvući najbolje iz igrača. Nažalost, čini se da će ova strategija Lukše Jakobušića, unatoč dobrim namjerama, imati upravo suprotni učinak. Stavit će dodatni teret koji, odavno je jasno, igrači ne mogu nositi.

Popularni Članci