Mnogi naši čitatelji pamte je po ulogama iz TV-serija ‘Najbolje godine’, ‘Tajne’, ‘Zlatni dvori’, ‘Crno-bijeli svijet’, ‘Drugo ime ljubavi’ i ‘Dar mar’, ali najviše iz serije ‘U dobru i zlu’ koja se trenutačno prikazuje i mnoge je gledatelje 'prikovala’ uz TV ekrane. Glumica je rođena u Osijeku 1988. godine, gdje je 2012. na Umjetničkoj akademiji diplomirala s odličnim uspjehom na smjeru glume i lutkarstva. Katarina nije samo lijepa Slavonka, nego i pametna, poduzetna i uspješna žena koja se dokazala i su svijetu mode gdje je puno desetljeće gradila svoj modni brend “Lilith“. Dosad je glumila u više kazališnih predstava HNK Osijek, Teatra Gavran, Gradskog kazališta Požega, Umjetničke akademije Osijek, kazališta ‘Naranča’ u Puli i Hrvatskog kazališta u Pečuhu. Katarina će ovu godinu pamtiti i po tome što je u studenom, s kolegom Matko Knešaurekom, hrabro krenula u ambiciozni autorski projekt ‘Nexstage teatar’ s ciljem stvaranja kazališta koje nadahnjuje, zabavlja i iskreno progovara o suvremenom čovjeku. 

Što vam je u dosadašnjoj karijeri bio najveći glumački izazov i u čemu ste se, s druge strane, uspjeli najviše dokazati?  

- Mislim da mi je, gledajući unazad, svaka uloga donijela nešto novo, otvorila mi neka nova vrata i mogu reći da sam nešto novo naučila baš iz svake uloge. Da moram, mislim da ne bih mogla izabrati samo jednu. Čak ne bi mogla izabrati ni jednu koja mi je, reći ću tako, bila potpuno bespotrebna. Jer, mislim da su me čak i projekti koji su mi bili teški i kojima, možda, nisam bila nešto zadovoljna kako sam planirala da će sve ispasti, puno toga naučili i ne bi mogla izdvojiti samo jedan. Jer sa svakom nekom novom predstavom, sa svakim novim snimanjem, osjećala sam kako rastem. Neki idući projekt mi je stvorio to da sam se bolje osjećala na sceni, bolje osjećala pred kamerom. Osjećala sam se sigurnijom za izboriti se u svoje ime za neke stvari, reći kad mi se nešto ne sviđa, reći i kad se s nečim ne slažem. Mislim da je to odličan put. Jer, na kraju krajeva, što je više iskustva, više je i samopouzdanja, više sreće i dobrog osjećaja na sceni ili pred kamerom. 

Neki glumci vole pse, kao i vaš partner u predstavi ‘Šapice’ Slavko Sobin,. Imate li vi psa ili nekog drugog ljubimca?  

- Imam mačku i ogroman sam obožavatelj mačaka. Često mi kažu da ne znaju nijednu drugu osobu koja toliko voli mačke. Teški sam mačkoljubac! Ali, volim i pse. Voljela bih imati psa. Da, imala sam ga kad sam bila mala i sad namjeravam odgojiti mačku da primimo jednog psa jer sam sigurna da će se to uskoro dogoditi.  

Jeste li u djetinjstvu i godinama puberteta koje formiraju čovjeka, bili član glumačke sekcije glumili u nekoj sekciji? Što i gdje je bio vaš prvi glumački izazov? 

- Od malih nogu sam znala da je scena mjesto kojem pripadam jer sam već od vrtićke dobi bila glavna na svim priredbama. Dobro sam osjećala i nikad nisam imala tremu, uvijek sam bila sigurna i to se jednostavno nekako prolongiralo i kroz osnovnu školu gdje sam išla i na recitatore, i na dramsku skupinu. Nastavilo se i u srednjoj školi i mislim da je upis na Akademiju zapravo bio jedini logični slijed i izbor. 

Kako je to izgledalo na Akademiji?  

- Završila sam umjetničku Akademiju u Osijeku i kod nas je to malo drugačije koncipirano jer zapravo nemamo jednog profesora koji nas vodi, nego smo imali više profesora. Moram reći da se užasno radujem što sam diplomirala baš na toj Akademiji. Jer, u trenutku kad sam je upisala, bila je to jako mlada akademija i ljudi iz ostatka zemlje su bili dosta skeptični prema njoj, govorili su kao - što sad ovi tamo izvode?. No, ta je akademija iznijela jako mnogo dobrih, kvalitetnih glumaca i moram reći: s poprilično drugačijim stavom i gledištem prema glumi. Primjerice, kod nas se na nju gleda drugačije od ostalih, zanatski, kao na nešto što izučiš, a onda iz toga dalje kreiraš ono što želiš. Imali smo izvrsne profesore koji su nas naučili tehnikama i alatima kojima posegneš kad ti nije dobar dan, kad si umoran, kad si iscrpljen i kad jednostavno nemaš iz čega izvući umjetničku kreaciju… No, kod od nas na Akademiji nije dolazilo u obzir da se čuje: “Joj, danas nije moj dan! Joj, ne dolazi mi inspiracija!“. Radili smo na tome da i u takvim trenucima naučimo za čime posegnuti i na koji način doći do određenog rezultata, i to mi je drago. Jer, stvarno mi je stvorilo sigurnost. Iz takve sigurnosti su mi došle druge stvari, došle su mi emocije koje trebam odigrati bez problema, došao mi je cijeli spektar nekih stvari koje se otvaraju samo s tom sigurnošću koju sam postigla na Akademiji. 

Koji kolege glumci su s vama bili u istoj klasi? 

- Pa, sa mnom je bila Doris Pinčić koja je na kraju završila na televiziji i u nekom potpuno drugom svojstvu i, recimo tako, žanru. Ali ostatak ekipe se, recimo, dosta zadržao u Osijeku na Akademiji iako se, nažalost, i dosta njih prestalo baviti glumom na kraju. To nam je rekao naš dragi Boro Stipanović, koji nam je bio jedan od glavnih profesora (i stvarno sam presretna što nam je on predavao)… Na početku godine nam je rekao da će se od nas dvanaest, možda, samo troje stvarno baviti glumačkim poslom te će kao glumci stvarno nešto napraviti. I to je sad stvarno tako! No, u tom trenutku to nitko nije želio vjerovati, svi smo bili uvjereni da svi mi, nas dvanaestero, jednako ‘gorimo’ i svi jednako želimo glumiti. Ispostavilo se da nije tako, jer već nakon što nam je završila Akademija, vidiš da su neki otišli u potpuno drugom smjeru. Ne može se čak ni pravdati “Ah, nisu mi se otvorila neka vrata” jer mnogima od nas su se otvorila odmah nakon što smo završili Akademiju. Ali, nekako te život odvede u jednom, a druge u drugom smjeru i mislim da je to i jako veliko pitanje sreće, pitanje upornosti i malo talenta. Jer, poznajem jako mnogo glumaca koji, onako na prvu, možda uopće nisu bili talentirani pa su dogurali dalje od onih koji su na akademiji bili ogromni i talenti koje se puno hvalilo, a koji na kraju nisu napravili nešto posebno. To je, po tom pitanju, vrlo specifično zanimanje. 

Bavite se s poslom koji čovjeka, ako se s njim želi baviti, doista okupira. Koliko to uspijete i s nekim drugim preokupacijama i hobijima? Jer, i moda je vaša ljubav. 

- Tako je. Prošle sam godine sudjelovala na humanitarnom balu u Dubrovniku. Baš sam nedavno zatvorila svoj brend kojeg sam imala nekih deset godina. Iskreno, ni sama ne znam kako sam to uspjela s dvije velike stvari. Jer, u početku je to krenulo kao nešto usputno što mi je gušt, a što su neki zvali hobi. Ipak, to je bila nekako ružna riječ jer mi to nikad nije bio hobi. Naime, hobi je nešto što u slobodno vrijeme malo odradiš pa, ako ne želiš, ne moraš puna tri mjeseca. A ovo  je bilo nešto čemu sam bila stvarno posvećena. Samo što je to u nekom trenutku tako naraslo da me, uz sve druge glumačke stvari i angažmane, preraslo! I to u smislu da se tome jednostavno više nisam mogla posvetiti koliko sam htjela i umjesto da mi je stvaralo nekakav gušt i da me ispunjavalo, postalo je jako veliki stres. Jer, došla sam do trenutka kad sam morala odabrati ili gluma ili moda. Na kraju sam se ipak odlučila za glumu koja je, ipak, moja prva ljubav, a moda i modni brend su bili još neki način da se kreativno ‘ispucam’ i izrazim van ovog posla. Tako da je moj odgovor: stigne se! Često me ljudi pitaju kako. Ali, mislim da, kad zaista hoćeš, onda i stigneš. Samo tad moraš biti svjestan da radiš puno, puno više nego svi ostali.