Bila je to izvrsna prilika za razgovor s glumcem koji se višestruko iskazao glumeći u kazališnim predstavama, ali i TV serijama, kako u domaćim (“Ponos Ratkajevih“, „Ne daj se, Nina“, „Zauvijek susjedi“, “Najbolje godine“, “Loza“, Ruža vjetrova“, “Crno-bijeli svijet“, “Počivali u miru“, “Ko te šiša“, “Na granici“, “Dar Mar“, “Bogu iza nogu“, “Blaž među ženama“) tako i inozemnim (“Django“, “Pad“, “FBI: International“, “Avenue of the Giants“, “El Turco“, “Kaos“, “Šalša“, “Everyboody Loves Diamonds“). Glumio je u i više domaćih, ali i stranih filmova.

Sobin osvaja publiku ne samo upečatljivom glumom, nego i pojavom kojom kao da je već unaprijed predodređen za karakterne uloge. No, odlučujući su za dodjelu uloga na brojnim audicijama, ipak znanje, samopouzdanje. umijeće glume i karizma koja ga prati. Glumu je studirao na “American Academy of Dramatic Arts” koju su prošli velikani kao Kirk Douglas, Spencer Tracy, Cecil B. DeMille, Lauren Bacall i Grace Kelly.

Što bi naši glumci mogli primijeniti od onoga što se uči na toj prestižnoj akademiji?

-Zapravo, ne sjećam se točno ni što sam tamo sve naučio. Mislim da je gluma posao koji se uči na dva načina: kontinuiranim radom i sazrijevanjem kao čovjek, kao osoba. Skoro da nije važno gdje ćeš studirati jer tehnike koje se uče uvijek su iste. Mislim da kasnije nastupa prava škola, kako ulaziš u neke svoje emocije i neka svoja stanja, kako naučiš bolje kontrolirati sebe i više znaš o sebi. Nije bitno gdje će se studirati, a usudio bih se reći kako danas nije bitno ni hoćeš li studirati. Širom svijeta ima fenomenalnih glumaca koji glumačku školu nisu nikad ni vidjeli. Stoga mislim da je gluma nešto drugo; gluma nije zanat, gluma je život. U prvom redu je razumijevanje života i razumijevanje sebe, razumijevanje onoga čime ti kao osoba raspolažeš. I onda to prenijeti u kadar kao da je istina.

To povlači pitanje razlike pristupa u glumačkim akademijama. Mislite li da su hrvatski glumci sve kvalitetniji, uz ostalo i stoga što imaju mogućnost da se dokažu i pokažu u nekim projektima kojih do sada nije baš mnogo bilo?

-Osobno, mislim da se glumac može fenomenalno iskazati i u sapunici i u fantastičnom filmu i kazalištu. Znači: glumac se svugdje može pokazati ako pristupi datoj prilici kao da mu je najvažnija na svijetu! Bez odmaka, bez zadrške, svaki glumački posao daje ogroman prostor glumcu. Glede “beogradske“ i “hrvatske“ škole glume, mogu reći da nama ne fali dobrih glumaca. Naprosto, mi imamo manje proizvodnje nego što imaju Srbi. Ne znam, možda je manje ulaganja, a možda oni imaju malo više originalnih scenarija. Mislim da scenaristi naprosto više pišu i više stvaraju pa, možda, ispliva više dobrih stvari. I malo se više usude riskirati, pa ulaze u žanrovske stvari koje onda Hrvati gledaju pa nam se čini kao da je tamo sve njihovo bolje. A zapravo, mi se samo malo manje usudimo snimiti dobru komediju ili dobar akcijski film. Slabo radimo za publiku.

NAMJERNO BEZ ZADRŠKE

Podsjeća li to na nekadašnju priču kad se tvrdilo da Hrvati ne znaju napisati komediju, a onda je Smoje napisao nenadmašno “Naše malo misto“?

-Znate, svi mi glumci smo malo slabi na to i svi obožavamo “Malo misto“. Osobno sam odrastao na tome i obožavam ga, ali isto tako mislim da su odlične stvari nastale i kasnije. I vjerujem da će za 40 godina, ovako kao mi, netko sjediti prekoputa nekog drugog glumca i reći “Crno bijeli svijet je nenadmašan“! Ili nešto drugo. To “joj, što je prije bilo dobro“, to vam glumci ne vole čuti! Imamo sjajne filmove i sjajne serije! Nije baš zlato sve što dotaknemo, ali imamo sjajne stvari!

Kao ljubitelj filma i kazališta zaključio sam da se maksimalno ulažete u ulogu. No, ima li tu i “zadrške“? Koliko ste spremni potpuno se ogoliti? I koju biste ulogu voljeli još glumiti i u njoj se iskazati?

-Kao glumac namjerno nikad nemam zadršku! I ako sam se nekad u prošlosti zadržao u nekoj ulozi, to je čisto bila stvar neke vlastite nezrelosti. Spomenuo sam da je važna ta zrelost i da je važno spoznati sebe. Što više učiš o sebi, to više znaš otvarati te kanale i pustiti ih vani. Vjerujem da danas kao glumac nemam zadrške i uloge koje želim su baš te koje me “rastave“ na sitne komadiće! Doista, baš želim da me uloge rastave! Nedavno sam snimao u Engleskoj film “Surviving Earth“ u kojem imam glavnu ulogu. Bio je to jedan od rijetkih projekata na kojem sam morao biti danonoćno u toj ulozi. Doslovno sam i sanjao tu ulogu! I promijenio sam se privatno u tom periodu snimanja, nisu me zanimale stvari koje me inače privatno zanimaju. Takvih uloga si želim što više, uloga koje ne daju da se sakrivam iza svog tijela ili bilo čega, nego da moram probijati granicu! Takve uloge želim.

S kim biste od redatelja voljeli najviše raditi?

-Nebrojeno ih je! To s kim bih još volio raditi mogli biste me pitati da sad imam karijeru od 60 godina. Ali, još je ogroman broj takvih redatelja. Da; volio bih raditi sa što više mladih redatelja. Mislim da ti mladi redatelji imaju puno prostora razviti se u nekim svojim smjerovima. Zapravo, ne želim nijednog imenovati jer ih je previše s kojima bih  volio raditi!

NE VOLIM IGRATI ULOGE KOJE SU DRUGI VEĆ IGRALI

Stariji glumci kažu da glumac koji ne želi glumiti Hamleta nije pravi glumac.

-Ne privlači me igrati uloge koje su drugi već odigrali! Isključivo me privlači igrati uloge koje nitko nije igrao i koje će biti moje. Ništa Hamlet, nikakvi kraljevi, ništa me to ne zanima! Znam da je to specifično, ali vam to najiskrenije kažem. Želim biti prvi koji će dati pečat nekoj ulozi.

U naš grad ste došli s dječjom predstavom “Šapice“. Koliko je teško igrati pred djecom?

-Dosta teško. To vam je lepeza; od toga da može biti najzahvalnije i najljepše na svijetu, ali i terapija. To je ono zašto Katarina i ja volimo na kraju svake godine raditi “Šapice“, jer nam dođe da baš malo otvorimo srce, da guštamo i opustimo se. Stvarno, u 99 posto slučajeva je to najljepše ako im dođeš lijepom predstavom. Ali, to su djeca, znaju biti nemirna iz nekog svog razloga. Nekad je to na sceni baš borba rukama i nogama. Ali je na kraju dana uvijek, kako se to kaže, nagrađujuće dobro iskustvo. A glumac dobije toplu povratnu informaciju.

Znači, pozitivni feedback?

-Naravno, pa ne bismo ovo radili da nije toga! Ne bismo glumili da nam nije prekrasno.

Je li se dogodilo da vam djeca nešto dobace tijekom predstave?

-Svašta dobacuju, ali je iznenađujuće da to bude znak nekog dobrog zapažanja i nečeg vrlo originalnog! I da, dobri su i pametnici, mudrice su to!

Koji su vam budući projekti i što trenutačno sad snimate?

-Trenutačno malo odmaram i nadam se drugoj sezoni “Blaža među ženama“ dogodine. Postoje i naznake nekih stranih projekata, ali sam sad u nekom čekanju i baš sam kolegici Katarini Baban rekao kako bih htio da se do kraja godine nešto potvrdi, tako da u Novu godinu uđem kao - ha, znam, radim to i to. Ali, trenutačno ne bih znao reći.

Vani je to normalno, ali: je li za angažman u Hrvatskoj glumcima nužno imati agenta?

-To u Hrvatskoj nije potrebno jer smo malo tržište. Dobra je stvar imati agenta ako dosta radiš pa ti netko ipak pomaže u komunikaciji oko termina i svega. Vani je nužno imati agenta ali to kod nas još nije zaživjelo. Osobno se nadam da hoće, jer ja recimo mislim da glumac ne bi nikad trebao izgovarati nikakve svote. To bi sve trebao odraditi netko drugi kako bi mi na posao mogli doći kao umjetnici i s najboljom mogućom energijom. Ali, ne znam hoće li to zaživjeti jer smo naprosto malo tržište.

U Dubrovniku je neminovno postaviti pitanje: biste li voljeli glumiti na Igrama?

-Kako sam sve manje vezan za kazalište, ne mogu reći da mi je to jedna od stvari koje želim prekrižiti s popisa. Ali, ako bih negdje htio recimo igrati u kazalištu, onda bi to vjerojatno bile Dubrovačke ljetne igre, da sam ipak jednom u životu tu. Tako da je moj kratki odgovor: da!

Igre su mnogima bile odskočna daska, vama to nije nužno, ali bi kao novi skalin dokazivanja vjerojatno lijepo došle?

-Ne, ne trebam se nikome više dokazivati. Užasno volim snimati, meni je na filmskom setu kao doma i jednostavno obožavam snimanje.