test

Parobrod SVETI VLAHO posljednji put zaplovio je bez svog zvona unatoč protivljenju kapetana, pokazalo se da je bio u pravu

Autor: Ivo Batričević Autori fotografija: , Božidar Gjukić, I.B./osobna arhiva
Zvono s dubrovačkog parobroda “SVETI VLAHO“ i danas se nalazi u Pomorskom muzeju Dubrovnik, piše naš sugrađanin Ivo Batričević u novom izdanju feljtona 'Priče o moru i brodovima'.

O parobrodu BANIJA, koji se prvotno zvao SVETI VLAHO jedan tadašnji član posade ispričao je interesantnu priču. 

“Godina je 1966., brod BANIJA ex. SVETI VLAHO pred odlazak u rezalište u staro željezo svraća u Gruž kako bi smanjio broj posade na minimum za stići u Japan i iskrcati sve nepotrebno, a što bi moglo još koristiti. Zapovjednik je bio kap. Želislav (Žele) Šoša. Bilo je i dosta posjetitelja koji su se došli oprostiti s brodom nekadašnjeg imena SVETI VLAHO. Među njima je bio i već umirovljeni kapetan O. Fineti. Sa svojom ekipom demontirao je s pramca zvono na kojemu je pisalo ime broda SVETI VLAHO i odnio ga. Pred samu partencu kapetan Šoša je doznao što se dogodilo i nije htio isploviti bez zvona na pramcu. "Oni" iz Atlantske su se raštrkali i u “Sakupljača“ našli nekakvo zamjensko zvono. Kapetan Šoša je pristao, ali ljut jer je slutio da će mu se nešto dogoditi. Konačno su partili, ukrcali negdje teret, sretno stigli u Japan, iskrcali teret i predali brod u rezalište. Ipak, slutnje kapetana Šoše su se ispunile: doživjeli su putem tri havarije, problem s kotlovima glavnog pogona, ne baš drastično nasukanje, i još nešto treće, ali ne sjećam se što. A zvono? Eno ga u Pomorskom Muzeju, dano je pod meni nepoznatim uvjetima.“

Fotografija zvona je odobrena za javno postavljanje u ovom članku. Izvor fotografije  Brodsko zvono s parobroda  SVETI VLAHO  Dubrovačke parobrodarske plovidbe su Dubrovački muzeji, Pomorski muzej  (DUM PM 3467), a fotograf Božidar Gjukić.

Dubrovačka parobrodarska plovidba

Parobrod SVETI VLAHO izgrađen je za dubrovačku parobrodarsku plovidbu A.D. 

U škotskom brodogradilištu  Lithgows Ltd, Port Glasgow 31. listopada 1927. brod je porinut u more kao novogradnja broj 764 za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu A.D. iz Dubrovnika pod imenom SVETI VLAHO. Isporučen je u siječnju 1928. godine, imao je 6001 bruto registarskih tona, nosivost 9832 tona, duljine 133,96 i širine 17,07 metara. Parni stapni stroj trostruke ekspanzije s pogonom na ugljen snage 2354 KW izgradila je firma  Ranking & Blackmore Ltd. Glasgow s kojim je plovio brzinom od 11 čvorova.  

Svečano krštenje broda bilo je u Dubrovniku 16. svibnja 1928. u nazočnosti kapetana Vicka Miloša, Federika i Boža Glavića, dr. Meka Čingrije, dr. Stijepa Kneževića, Marije Knežević (kuma boda), admirala Dragutina Price (kum broda), prvog časnika palube Vlaha Baletina (kasnije stradao kao zapovjednik parobroda Daksa) te brojnih drugih uzvanika. Bio je to jedan od najljepših brodova koji je plovio svim svjetskim morima, a nosio je ime našega parca, zaštitnika grada Dubrovnika.

SVETI VLAHO za vrijeme rata i nakon

Velika  Britanija trebala je teretne brodove neutralnih zemalja pa su nakon okupacije Jugoslavije  1941. brodovlasnici tražili da jugoslavenska emigrantska vlada rekvirira sve naše brodove, kako bi ih Ministarstvo ratnog transporta moglo unajmiti, a ne sekvestirati. Na temelju toga ugovora su SVETI VLAHO, a i većina ostalih teretnih brodova Dubrovačke plovidbe plovili u najmu. 

Nakon rata 1946. godine SVETI VLAHO je vraćen Jugoslaviji, iste godine  Dubrovačka plovidba A.D. je nacionalizirana. SVETI VLAHO mijenja ime u BANIJA te je dodijeljen Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi iz Rijeke, a 1949. Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke (Jugolinija).

Osnivanje Atlantske plovidbe

Nakon decentralizacije Jugoslavenske trgovačke flote, a odlukom gradskoga Narodnoga odbora od 27. svibnja 1955. godine utemeljena je Atlantska plovidba, po rješenju 9536/55, nazvana Pomorsko - saobraćajno poduzeće prekomorske plovidbe. Za prvog direktora brodara bez ijednoga broda tada je izabran kap. Špiro Savin. Grad je poduzeću dodijelio prostorije u Širokoj ulici, a za nužne troškove iz proračuna Narodnoga odbora izdvojeno je tadašnjih milijun dinara. 

Pri odabiru imena poduzeća poštivana je tradicija, pa se ponovno rodila Atlantska plovidba koju je 1922. godine utemeljio poznati dubrovački brodovlasnik lvo Račić, a koja je prestala postojati 1929., nakon što se udružila sa splitskom Jugoslavensko - amerikanskom plovidbom u novo društvo - Jugoslavenski Lloyd. Premda je parobrod BANIJA uvršten u brodovlje Atlantske plovidbe već 14. prosinca 1955. godine, stvarnim početkom rada društva mogao bi se označiti 18. siječnja 1956. godine kada je u prostorijama Kluba pomoraca "Miho Pracat", održana prva sjednica Radničkoga savjeta, čime su po tadašnjim zakonima bili ispunjeni svi uvjeti za poslovanje poduzeća.   

Primopredaja ostalih brodova  koji su na osnovu preporuke Saveznog izvršnog vijeća izdvojeni iz plovnog parka Jugolinije, dodijeljeni su Atlantskoj plovidbi  prvih dana siječnja 1956. godine.    

 BANIJA kao prvi brod Atlantske plovidbe je preuzet u Rijeci, a pored Dubrovnika prošao je 19. prosinca 1955. pod zapovjedništvom kap. Vinka Račića. U listopadu 1964. preinačili su mu pogon s ugljena na naftu te je uspješno plovio do 1966. kad je prodan za rezanje tvrtki Matsukura Maritime Co. Ltd. Iz Tokija i u ožujku je predan rezalištu Hirao - Japan.

Zapisi dubrovačkog novinara Bora Kamića

“Dubrovnik, 19.VII.1955. - Poduzeće za prekomorsku plovidbu u Dubrovniku, Atlantska plovidba, dobilo je prvi parobrod: to je "BANIJA" od 9.832 tone nosivosti, čija je primopredaja izvršena prošlih dana na Rijeci. Primopredaja ostalih brodova, koji su na osnovu preporuke Saveznog izvršnog vijeća izdvojeni iz plovnog parka Jugolinije i dodijeljeni Atlantskoj plovidbi, tj. brodovi: Livno, Korenica, Korčula, Kragujevac i Plitvice, uslijedit će prvih dana mjeseca siječnja iduće godine. Tako će početak nove, 1956. godine obilježiti početak rada Atlantske plovidbe, a zajedno s tim ponovno postojanje pomorske privrede u Dubrovniku, što će biti od značaja za njegovu daljnju privrednu orijentaciju i prosperitet. Nakon primopredaje, BANIJA je pod zapovjedništvom svog dosadašnjeg komandanta, kap. Vinka Račića, proslijedila za Rašu, odakle je, nakon što je izvršila bunker ugljena, otputovala za Grčku - Elensis po teret boksita za Sjevernu Europu ".


Vijest s požutjelih stranica "Slobodne Dalmacije, što ju je prije pola stoljeća iz Dubrovnika odaslao dugogodišnji dopisnik i prvi kroničar Atlantske plovidbe Boro Kamić, ma koliko bila skromna, ni danas nije izgubila svoju povijesnu vrijednost. Bio je to prvi glas o uskrsnuću dubrovačkog brodarstva, o kraju desetogodišnjeg križnog puta tijekom kojega je Dubrovnik nestao sa svjetskih zemljovida velikih i slavnih pomorskih gradova. Nikada prije, a to znači od IX. stoljeća i prvih zapisa o njegovoj pomorskoj snazi, nije se dogodilo da Grad cijelo desetljeće bude bez brodova.

Popularni Članci