Nije prvi put da pišem o Vlahu Perovom, kapetanu duge plovidbe, sinu Pera Vlahova i ocu Petra Vlahova (nije u familiji bilo puno vrludanja kada je davanje imena sinovima u pitanju) pa nema razloga da to ne nepravim još jednom.

'More je provod, more su koke', pjevali su Zabranjeno pušenje u bezvremenskom rock sevdahu 'Balada o Pišonji i Žugi'. No, istina je zapravo da more nije za ljude. Barem u segmentu trgovačkog pomorstva. Pomorac nije zanimanje za nikoga, a more....jebem ti more. Sve mu daš, sve ti uzme, a snalažljiviji političar na koncu uvijek ima više od tebe.

Starog sam prvi put vidio na slici

Danas ta ista slika (tako mi u Dubrovniku zovemo fotografije) visi na zidu u tinelu, dok joj je tadašnja lokacija bila u hodniku. Na slici mladi pomorac Vlaho Perov stoji pokraj nekog od mjernih uređaja za navigaciju kakvi vjerojatno više ne postoje i ponosno gleda u kameru. Nakrivio je kapu na glavi, ali je gospar pa mu stoji.

U tu sam sliku gledao od kada sam gledati mogao i kad sam već nekog kurca razumio o svijetu oko sebe. Nemam pojma o bebama i njihovoj percepciji svijeta pa se nadam da neću ispast glup ako kažem da je to bilo negdje kada sam već počeo puzati ili možda bojažljivo hodati pridržavajući se uz zid.  

Najprije morate nešto znati o standardima u projektiranju i gradnji stanova u 70-ima prošlog stoljeća. Ako stan od 60 ili 70 kvadrata nije imao dvije odvojene spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinju, jedan zahod za prat se i prat robu, a drugi za kakit i piškit, te obvezno predsoblje ili nekakv uvodni hodnik od po' metra kvadratnog nije mogao na tržište. Svaka prostorija bila je odijeljena vratima. Ne znam čemu je tome bilo tako, ali imam određene, istina nepotvrđene, sumnje da iza svega stoji mafija iz djelatnosti proizvodnje vrata. Za nju niste čuli jer 'oni' to ne žele.

Sve ovo pišem zbog nezdrave sklonosti inzistiranja na detaljima. S jedne strane hodnika si išao ako si trebao u zahod ili kuhinju, a s druge strane bi hodio u sobe, dok je sam hodnik završavao u dnevnom boravku. Pod je prekrivao tapison (u ono doba nitko u segmentu stanovanja nije vjerovao parketu, bar ne za cijeli stan). E, tu se nalazila slika. Visila je sa zida na početku hodnika koji više ne postoji. I u nju sam ja gledao jer bi mi stara pokazivala staroga i upirala prstom u sliku, što sam ja, vidjet ćete kasnije, uzeo zdravo za gotovo.

I stari je mene prvi put vidio na slici

Samo što je on imao više slika koje mu je stara poslala. Ja sam imao samo jednu. Na more je kao prvi oficir palube otišao mjesec dana prije mog rođenja, a doma se vratio nekoliko dana pred moj prvi rođendan na kojeg je umalo zakasnio.

Kad je u listopadu 1974., 13 mjeseci nakon što je otišao, stari konačno ušao preko vrata, spustio je kufere točno ispod te slike. Napominjem da ja o tome znam jedino iz priča pa s obzirom na vremensku distancu ne mogu jamčiti za točnost svih detalja, no kostur priče je istinit. Ne bih vas lagao.

Pretpostavljam da je najprije zažvalio staru, ali opet, možda je i prvo mene uzeo u naručje (brat tada nije bio u planu). No, za priču je bitno to da sam ja teška srca i uz puno uvjeravanja prihvatio novonastalu situaciju u kojoj se dežurni krivac za moj dolazak na svijet slobodno kreće van okvira fotografije, statične i nežive ma koliko lijepo kadrirane i ispale.

Ono što je Petar napravio Đizusu je 'mila majka' prema onom što sam ja učinio starome. Negirao sam starog i još tjednima, mjesecima uporno pokazivao prema slici na zidu hodnika kojeg više nema kad god bi me netko pitao 'a đe ti  je tata?' (Znate one tetke, babe, susjede...koji uvijek djecu gnjave s pitanjima tipa – 'a čigov si ti ono? ili 'a ko je tebi pape, a mali?').

Možda zbog tog našeg klimavog početka, a možda i zbog toga što je stari držao do strogog odgoja punog formalnosti naš odnos se 'olabavio' i postao ležerniji kada smo brat i ja već bili u srednjoj školi, zapravo možda već i na faksu. Ne znam koliko puta mi je netko od vršnjaka rekao da je navegavao sa starim i da je, uz to što je bio vrstan pomorac, još legenda i zajebant. I s nama je bio zajebant, ali ponekad je bio samo 'zajeban'. No, to je odgoj na kojem sam mu zahvalan i ne bi zapravo ništa mijenjao. Osim ono kad je trčao za mnom od tinela skoro do Pošte Lapad.

Nego za ono što sam htio ispričati ovi detalji nemaju puno veze.

Vlahušiću, slušaj sad, ovo je važno

Stari nama nije puno pripovijedao o situacijama kada mu je glava bila u torbi i kada je odgovornost kapetana za svoju posadu i brod dolazila u prvi plan. Neke od tih priča čuo sam potiho od stare da on ne čuje (iako znam da je čuo), a on i danas o njima nevoljko priča, dok o onom njegovom zajebantskom dijelu karaktera sasvim dovoljno svjedoče neke fotografije iz albuma, ali i neki od tuluma dok bi bio doma.

No, zato smo od starog često slušali anegdote o legendarnom pomorskom kapetanu duge plovidbe (za potrebe teksta gospara koji je još među živima zvat ću Pasko) i njegovoj ljubavi prema lumpovanju, sposobnosti da uvijek govori jednostavno, ali mudro, te da se izvuče iz najnevjerovatnijih situacija.

Sada mi je žao što nisam te priče onda zapisivao. Danas bi imao više Paskovih bisera od 'Bolje da te prati sto milicionera nego jedan pop' ili 'Bolje p'jan po' stol nego trijezan na stol'. Ipak, nekidan sam za objedom ipak uspio iskemčit jednu anegdotu o starom Pasku i mom ocu.

Kad je stari avanco za prvog palube nekoliko puta ga je dopao vijađ s Paskom koji ga je, iz dragosti valjda, zvao Vlahušiću (sad shvaćate da naziv kolumne nema veze s aktualnim gradonačelnikom). Za vrijeme prvog zajedničkog vijađa kapetan Pasko pozvao je staroga u svoju kabinu kako bi ga obavijestio o podjeli posla na brodu kojim on zapovijeda.

-Vlahušiću, samo ću ti rijet jednu stvar. Jako je važna. Jedan od nas dvojice vazda mora bit trijezan.

Stari se naravno složio. A i što je mogao. Vjerojatno je pomislio - koji dobar barba. No, prošlo je nekoliko mjeseci, a Pasko uglavnom nije 'dolazio sebi'. Tada je stari napravio grešku koju mu je Pasko strogo zamjerio, a kako stari kaže, bio je to jedini put da se stvarno naljutio na njega.

-'Pa dobro kad će na mene doć red?', pitao ga je.