Kritiku pročitajte u nastavku:

Kazalište, RIBARSKE SVAĐE

IGRA NA SIGURNO

Piše: Stijepo Mijović Kočan

Carlo Goldoni, RIBARSKE SVAĐE, redateljstvo Krešimira Dolenčića, 76. Dubrovačke ljetne igre, 13. – 17. srpnja 2025.

    Neke najveće uspješnice DLJI upriličile su se u Vrtu umjetničke škole.

 Taj prostor izabrao je i redatelj Dolenčić da uprizori Ribarske svađe, jednu od najigranijih i najboljih Goldonijevih komedija. U njoj je toliko životnosti da ni u kojemu slučaju, ma kako postavljena, ne može biti nezanimljiva gledateljima, pogotovo ako su i sami gledatelji u osnovi slični onima koje gledaju na pozornici. Prijevod je Morane Čale, a njezina je i prilagodba. Mene je malo zbunilo ime Duje što se nikako ne slaže s imenom Baldo, primjerice, jer Duje u Dubrovniku nema ni jedan, a ni Baldo u Splitu. Međutim, ako su Ribarske svađe, „ribarski brudet“ kako je zapisao redatelj u svom prigodnom tekstu onda i to može ići u taj brudet. Uostalom, Goldonija je prevodio i Ivo Tijardović, Splićanin.

    Goldoni (1707-. 1793.) je Venecijanac iz bogate obitelji, međutim, dobro je poznavao prigradski i seoski svijet iz okolice Venecije; ribare, krčmare, poslužitelje, pomete... Tu je smještena i radnja ove iznimno često igrane komedije. Posljednjih godina priredio ju je Joško Juvančić u Zagrebu, Vinko Brešan u Splitu, a Žuža Egrenyi u Dubrovniku. Ribarske svađe su igra na sigurno pa su je stoga Igre i stavile na program.

     Scenografija je jedinstvena. Istina, prostor ispred dubrovačke Peskarije bio bi moguće pogodniji za Ribarske svađe zbog sličnosti okoliša. Međutim, iz vrta bivše Muzičke škole, danas „umjetničke“ prizor je jedinstven. Vidi se Dubrovnik „vanka Grada“ od Konala prema istoku do Zlatnog potoka i Srđ po sredini. To je prirodna scenografija. Statični dio scenografije čine još i niz poredanih bačava po srijedi, a lijevo i desno su „ribarske kuće“. Između je crkvica. Pokretni dio scenografije redatelj je sveo na najnužnije; svega na dvije tri niske tovjelice, a kada se u ribarske svađe koje prerastu i u tučnjavu umiješa vlast, onda glumci na pozornicu iznesu prigodni stol i dva stolca. Kada to više nije potrebno, ukloni se sa scene. Ta suradnja statične i mobilne scenografije odnedavno je postala stanovita moda.

Primjerenija primjerice antologijskoj igri i mukama „Starca Skȗpa“ (škrta) Izeta Hajdarhodžića koji je svoga Škrtca ovdje živio, a ne glumio. Zato ta predstava i jest antologijska, a takva će i ostati. Takve šanse moguće ima i Dolenčićevo uprizorenje. (!?)

   Vrlo važan adut su kostimi iz 18. stoljeća koje je, osobito u ženskim likovima, u raznim bojama haljina predstavila kostimografica. Budući da su na sceni dvije grupe posvađenih žena, vrlo je važno da ih uočavamo i razlikujemo. 

Glazba je bila na momente vrlo prisutna, čak je imala vodeću ulogu, a čuli smo i pucnjeve u trenutcima kada je potrebno nešto posebno naglasiti pa se uprizorenje na trenutak približavalo pučkim priredbama „s pjevanjem i pucanjem“. No, u brudet se ubacuje raznih sastojaka pa je svaki drugačiji. 

    Svjetlo je bilo važan sastojak uprizorenja i pomno je pratilo redateljeve zamisli.

     Uprizorenje je ukinulo činove, te sve svelo na samo jedan čin brzoga ritma. Možda je moglo biti i za koji prizor kraće, ali u svakom slučaju bilo je toliko živahno da je stalno održavalo gledateljsku pozornost. Redatelj je igrao ne samo na inteligentnu Goldonijevu rečenicu nego i na obilje, pa čak i preobilje gestikulacije i mizanscenske zavrzlame. No, što se pokaže publici zanimljivim, tomu ne treba biti prigovora.

    Uz napomenute, redatelja Dolenčića i prevoditeljicu Čale (njezin otac, profesor i prevoditelj po majčinoj lozi bio je Konavljanin) u uprizorenju sudjeluju: Stefano Katunar (pozornica), Željka Franulović (odjeća), Stanko Juzbašić (skladatelj), Vicko Dragojević (glazbeni suradnik), Marko Mijatović (svjetlo), Roza Jurić (redateljeva pomoćnica), Marta Dolenčić (scenografova pomoćnica), Ana Roko (kostomografičina pomoćnica), Maro Martinović (jezični svjȅtnik), Anita Bubalo (inspicijentica).

Glumili su: Joško Ševo (Patrun Tonko), Ksenija Prohaska (gospođa Pavle, žena mu), Nika Lasić (djevojčica, sestra Patruna Tonka), Bojan Beribaka (Đivo, ribar), Nikola Radoš (Baldo, brat Patruna Tonka), Borko Perić (Patrun Nikša), Anđela Bulum (gospođa Made, žena Patruna Nikše), Nika Matušić (Ore, sestra gospođe Made), Nikolina Prkačin (Franica, sestra gospođe Made), Boris Matić (gospar Vice, ribar), Stipe Radoja (Duje, barkarijol), Marijan Nejašmić Banić (Šiško, zamjenik kancelara Kaznenog suda, najistaknutiji!), Branimir Vidić Flika (zdur, glasnik Kaznenog suda), Maro Drobnić (Kanjac), Luka Bokić (Mol), Božo Petric (fra Božo), te članovi gradske glazbe Dubrovnika.

    Kao što se iz popisa likova i njihovih uloga vidi društvo je vrlo šaroliko, a sve krene od toga da neoprezni mladić tuđoj zaručnici ponudi „mijendula bruštulanijeh“. Tako se kaledioskop sukoba, podvala, pravdanja, ponosa, časti, zlobe, ogovaranja, ljubavi i ljubomore… zavrti do tjelesnih obračuna koji završe na sudu.

    Uprizorenje je priredila festivalska glumačka družina sastavljena od glumaca i drugih sudionika iz kazališta „Marin Držić“ i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. 

    Kada na premijeri u prvom redu sjede predsjednik Vlade i ministrica kulture, onda je redatelj u prilici s brojnom kazališnom družinom na pozornicu prilikom poklona publici izvesti članove dubrovačke gradske glazbe. Valja znati da su se Dubrovačke Ljetne igre od početka oslanjale na državne vrhove i da im je to omogućavalo valjan program i prosperitetan obstanak.

    Pri svršetku dvije osobne opaske: tri gimnazijske godine proboravio sam u sobi Ispod svete Marije, čiji je prozor bio svega dva tri metra udaljen od južnog zida vrta bivše Muzičke škole. Kada god uđem u taj prostor kao da se vratim u svoje gimnazijske dane. Također tri gimnazijske godine u gimnaziju sam na Pločama svaki dan, a ponekada i više puta dnevno, prolazio preko Gundulićeve poljane. Tuda smo, moja pratiteljica i ja, išli na ovu predstavu. Pod skalinima smo se jedva probili kroz jedva metar i pol prostora na koji su se nabili krčmarova violinistica na visokom stolcu uza zid, gosti te krčme na otvorenom, prolaznici i mi koji smo išli na predstavu. Grad je doslovno i posvuda zakrčen krčmarskim stolovima i stolcima. Quo vadis Dubrovniče?