Bilo je pomalo neobično kada je roman ‘Strah od kupine’ osvojio publiku i kritiku, jer njena autorica Danijela Crljen dolazi iz nautičkog turizma, s mjesta direktorice ACI marine u Slanome. Nije se slegla prašina ni oko prvog naslova, a svjetlo dana već je ugledala njena druga knjiga '10000 koraka', pisana u dnevničkoj formi, a nastala u vrijeme koronavirusa i izolacije o čemu književnost do sada nije puno progovarala.

Obično se ljudi sele iz manjih mjesta ili gradova u veće, ali vi ste išli obratnim smjerom. Došli ste iz Splita u Dubrovnik. Što na prvu možete izdvojiti kao veliku razliku?

Stalno se susrećem s pitanjem koje nikada nećete čuti u većem gradu: „A vi niste odavde?“ Živim u Dubrovniku 25 godina i nikad neću biti odavde (smijeh). A s druge strane bila sam u Americi godinu dana i kada bih srela Dubrovčane, uvijek bi mi rekli: „Ajme, pa ti si naša“. E, sad ne znam jesam li 'naša' ili ne (smijeh).

Tako isto Hrvati, Srbi, Bosanci. Ovdje su neprijatelji, a u inozemstvu su svi kao jedno. Nego, koje su prednosti i mane Splita, a koje Dubrovnika? Jesu li ta dva grada sličnija negoli mislimo?

Pa nisu baš. Split je takav grad da te pljuje u facu, ali iza leđa te češće brani. U Dubrovniku imam dojam da je obratno. Nikad ne znaš tko što misli. Vjerujem da to ima veze s vašom trgovačkom poviješću i specifičnostima Dubrovačke Republike koja je morala biti jako diplomatična kako bi opstala često ne govoreći istinu.

Vi ste prva koja mi je potvrdila moju davnu teoriju. Da je teški dubrovački mentalitet naslijeđe Republike koja je neprekidno morala talasati između svjetskih sila i ravnala se po onoj legendarnoj „Sa svakim lijepo, s nikim iskreno“.

Nedavno se u jednom društvu razvila ideja kako treba izmisliti aplikaciju pod nazivom „Što je ona mislila?“ Ti ideš po gradu s upaljenom aplikacijom, sretneš neku poznanicu, a ona te srdačno pozdravi i nasmije se „Ej bog, lijepo te vidjeti“, a aplikacija registrira glas, brzo ga analizira i napiše što joj je, ustvari, u glavi. Gospođa, naime, unatoč lijepom pozdravu u biti misli da je „čula da vam se muž smuca okolo“ (smijeh). Uglavnom, u Dubrovniku je jako puno tračeva koji ne moraju imati veze s tobom, ali ti ih govore, iako ih ne želiš slušati. Strašno kako se ti tračevi brzo šire. To je zaista loša karakteristika manjih mjesta.

Imali smo nedavno veliki trač s popisom navodnih gej osoba.

Imam osjećaj da se taj popis koji je išao od mobitela do mobitela proširivao s nova dva imena kako je kome padalo na pamet. Premalo mislimo na ljude koji su uključeni u sve to, njihove obitelji. Na kraju krajeva, nečije privatne stvari ne bi se trebale ticati ikoga. Istovremeno, ne radimo ništa po pitanju prozivanja na odgovornost onih koji s radnih mjesta unutar institucija koje bi nas trebale štititi u javnost puštaju povjerljive informacije. Ne vjerujem više nijednoj instituciji jer se svaka dokazala poroznom. A to je, pak, odgovornost onih koji njima upravljaju.

Događaju li se slični tračevi u gradovima po Dalmaciji veličine Dubrovnika, primjerice Šibeniku?

Naravno da se trača i u Splitu, Šibeniku, Zagrebu, ali kako grad raste tako se smanjuju i mogućnosti da ćeš biti uključen u trač ili neko došaptavanje. Iz mog iskustva, Dubrovčani su puno zatvoreniji od Dalmatinaca. Puno duže im treba da se otvore, ako to uopće uspiju, pa je onda i taj šapat prisutniji i dugotrajniji.

Ide li Split dubrovačkim putem što se tiče turizma?

Ide pomalo. Tijekom moga odrastanja, u gradu si uvijek mogao nekoga sresti. Nema toga više. Stari dio Splita je muzej, ljeti bez domaćih ljudi, zimi bez ikoga. Gdje god dođe turizam, donese puno dobroga u financijskom smislu, ali i uništi dušu grada.

Pala su nedavno i Tri volta. Je li ostala još koja domaća utvrda unutar Dioklecijanove palače?

Mislim da nema. Ista je stvar kao i u Dubrovniku. Sve je drugačije. Drugačija djetinjstva, drugačija odrastanja. Totalno drugo doba od onoga kakvog ga vi i ja pamtimo, što možda nije nužno ni skroz loša stvar, ali kad čovjek svjedoči izumiranju nekih lijepih navika, obrazaca i običaja, uvijek to promatra sa sjetom.

Na kraju nas turizam, htjeli, ne htjeli svih pojede. Premda vam je umjetnost prva ljubav i vi sami živite od turizma. Kako ste uopće došli u Dubrovnik i postali direktorica marine u Slanom?

Krajem devedesetih godina život u Splitu bio je užasno depresivan. Post ratno vrijeme, tranzicija, privatizacija. Sve puno droge, bez ikakve vizije. Dileri su nam nudili drogu dok smo u školi bili na tjelesnom. Silno sam željela ići negdje vani, maknuti se od svega toga. Doba bez interneta i niskotarifnih letova, za razliku od danas, bilo je znatno kompliciranije za ići u inozemstvo. Naravno, nismo bili ni dio EU. No u Dubrovniku se tad otvorio RIT. Došla sam ovdje studirati, iako me uopće nije interesirao ni turizam, ni menadžment, samo sam željela otići iz Hrvatske. Na drugoj godini sam dobila priliku za intervju kod Disneyja, prošla sam i otišla na godinu dana u Ameriku. To mi je jedna od najboljih odluka u životu. Vidiš i naučiš toliko toga, ogromna životna škola.

Jeste li htjeli ostati u Americi?

Jesam. Prvo sam se htjela vratiti i završiti treću i četvrtu godinu fakulteta. No, 11. rujna sve je promijenio. Pooštrili su režim viza, birokracija je postala znatno teža za doći živjeti i raditi u Ameriku. I eto tako sam završila u Dubrovniku gdje sam se u jednom trenutku zaposlila u hotelu Croatia u Cavtatu. Mijenjala sam curu koja je bila na porodiljnom, a kada se ona vratila, tražila sam novi posao. Čula sam da u Hotelima Maestral traže nekoga u prodaji, pa sam mejlom poslala prijavu za posao. Nisam dobila taj posao u Maestralima, ali jesam u ACI marini u Komolcu gdje su također tražili nekoga za zaposliti. I tako sam završila u ovoj firmi. Kada se gradila marina u Slanom, shvatili su da unutar sustava imaju osobu sa školom i iskustvom, ponudili su mi mjesto direktorice, i eto me tu.

Zanimljivo da je kod vas u marini jako mali broj čartera.

Eto tako se nekako dogodilo. Nikad nije bio dvocifreni broj brodova za turistički najam, nego je riječ o privatnim plovilima. Dobar dio njih ostaje s nama dugi niz godina i jako su zadovoljni.

U vama je oduvijek tinjala umjetnost, iako vas je život odveo u drugom smjeru?

Dolazim iz umjetničke obitelji. Svi pjevaju, pišu, sviraju... Uvijek sam nešto pisala, ali nikad ništa ozbiljno. Nešto bi me zaustavilo, kao da nije bio pravi moment. Zanimljivo kako nikad nisam htjela pisati kratke priče. Većina krene s pjesmama, kratkim pričama, a tek kasnije se uhvate romana, a ja odmah najteže (smijeh). Često čujem da je kratku priču teže napisati od romana, ali iz mog iskustva to apsolutno nije istina (smijeh).

Kako uopće stignete pisati uz posao i sve svakodnevne obaveze?

Dobro je da nemam rok. Prvu knjigu sam počela pisati 2017., a izdana je 2021., a drugu sam počela 2020., a tiskana je četiri godine kasnije. Tako da cijeli proces pisanja poprilično traje. Netko navečer gleda Netflix, a ja ću dobar dio večeri 'potrošiti' na pisanje ili čitanje. Naravno, voljela bih da imam više slobodnog vremena, da uhvatim neki ritam. Nekad se dogodi da prođe 20 dana, a da ništa ne taknem, jer nisam stigla. Ali kad krenem pisati, vrlo brzo se ubacujem u taj film, i bude mi teško ostaviti, poći spavati.

Ima li dana kada ne možete napisati nijednu riječ?

Naravno. Tad treba pustiti, sve ostaviti. Opet će doći moment. Nije lako pisati ni kad su djeca mala. Teško mi bude pisati i ako ima ikoga budnog doma. Jako puno dijelova prve knjige sam pisala po dubrovačkim hotelima i Gradskoj kavani dok sam djecu vodila na aktivnosti.

Kako ste s prvom knjigom došli do nakladnika?

Cijeli sam roman završila prije nego što sam uopće našla urednika i izdavača. Jedna moja poznanica, Jelena Tamindžija Donnart, je bivša studentica Julijane Matanović, pa kad je pročitala rukopis, rekla mi je da joj se čini kvalitetno i da bi ga poslala profesorici. Julijani se svidio, i tako mi je postala urednica, prije nego što smo se upoznale. Nakon određenih kozmetičkih ispravaka, rukopis je tiskan i tako se sve zarotiralo.

Nije lako naći izdavača u Hrvatskoj?

Nije, ako nemate neki kontakt. Oni često ni ne otvore mail u kojem ste poslali rukopis. Ne krivim ih. Izdavači, osobito mali, nemaju ni kapacitete, ljude koji bi čitali sve te silne rukopise, od kojih se za većinu ispostavi da nisu neke kvalitete. Zanimljivo je kako na Zapadu autor uopće ne može prići izdavaču, nego mora imati literarnog agenta. U Hrvatskoj oni ne postoje, valjda zbog premalog tržišta. Ti agenti na Zapadu često traže autora, odnosno neku određenu temu. Tako da je proces skroz obratan nego kod nas. Neće nitko pasti na dobar rukopis nego ti kao spisatelj moraš pogoditi nišu koja se trenutno prodaje. Primjerice, moju prijateljicu, Cauvery Madhaven „otkrio“ je agent koji je za izdavača tražio ženu, spisateljicu stranog porijekla koja živi u Irskoj i piše o životu u Irskoj. Slučajno su se našli na nekoj književnoj radionici na kojoj je bila i Cauvery i, eto.

Zbog čega je vama bilo važno naći izdavača, a ne sami izdati knjigu?

Nemam vremena za bakćanje s marketingom, distribucijom po knjižarama, dogovaranjem promocija, pa je bolje izdavaču prepustiti. Nisam htjela u samoizdavaštvo jer kao čitatelj uvijek provjerim tko je izdavač i tko je urednik, to daje neku ozbiljnost romanu (premda ne mora uvijek garantirati kvalitetu). Doduše, kada sami izdate knjigu, može se više zaraditi, jer marže u knjižarama znaju biti velike. Najbolje je kupovati direktno od izdavača preko interneta ili od malih knjižara. Veliki lanci često uzmu čak 50 posto od cijene. Ako ćeš da ti neko vrijeme knjiga stoji u izlogu, onda je to dodatnih 10 posto. Malo čitatelja ovo zna. Ja također volim poći u knjižaru, zbog osjećaja, mirisa, prelistati knjigu, ali tako stoje stvari. Ako želite podržati autora ili malog izdavača, onda je bolje kupovati direktno na stranicama izdavačke kuće i zaobilaziti velike lance.

Budu li vam promocije naporne?

Ako se pitanja ponavljaju, onda jesu. Ali ako moderator ima imalo kreativnosti, budu zanimljive. Volim da se priča o tabu temama, ono što svih žulja, a ne usude se govoriti. Inače, ja sam po prirodi introvert, iako se na meni ne bi reklo, tako da me marketinške aktivnosti poprilično iscrpe. Što se tiče istupa u medijima, mene novinari zovu, ja nikoga ništa ne pitam. Imam i odgovornost izlaska u medije zbog nakladnika, zato pristanem na intervjue, pa tako i na vaš.

U svojoj knjizi 10000 koraka pisali ste o vremenu koronavirusa i lockdowna. Bili ste jako kritični prema cijelom tom razdoblju.

Pisala sam o tome, jer sam htjela da ostane zapamćeno. Uloga književnosti je, među ostalim, i da pamti, bude opomena, korektiv. Ako nije zapisano, zaboravit će se. To je bilo toliko ludo vrijeme da sam morala zapisivati, ako zbog ičega, onda vlastitih misli koje su se neprekidno rojile, a kojima ništa nije bilo jasno. Strah me da ćemo prave posljedice mjera od korone vidjeti za 20 godina kada naša djeca odrastu, točnije završe na psihijatrijskom kauču. Ovo će na školarcima ostaviti ogromnog traga. Među djecom je ogroman porast depresije i anksioznosti i nije to samo zbog ekrana. Zamisli, imaš 13 godina, počinješ se družiti, prve simpatije, a onda zbog lockdowna propustiš te najvažnije godine kada je socijalizacija najbitnija. Njima u to vrijeme godine puno sporije teku nego nama starijima. Riječ je o ključnim godinama.

Kako ste se vi borili za očuvanje mentalnog zdravlja?

Svaki dan sam bježala na otvoreno, na svježi zrak. I vodila djecu. Mnogi su se slijepo držali uputa o nošenju maski, a ja sam imala poriv da je izbjegnem kad god je to moguće, odnosno da izbjegavam situacije u kojima sam prisiljena biti s njom. Interesira me rade li se znanstvena istraživanja što se sve točno dogodilo u koroni i koje su posljedice. Morali bismo sve raščistiti, jer se traume prenose generacijama.

Jeste li prekinuli neke odnose s bliskim ljudima koji su imali drugačije stavove?

Zapravo, imam jako uzak krug pravih prijatelja. Oni su slično razmišljali pa nismo ništa prekidali (smijeh). Društvene mreže su nam pomogle da brojne poznanike filtriramo. Da nam ne kradu vrijeme i energiju. Dugo mi je trebalo da naučim koliko je važno reći „Ne“ bez dodatnih objašnjenja.

Je li vam netko tko je slijepo vjerovao mjerama na kraju rekao da ste bili u pravu?

Nisam uopće puno komentirala s ljudima izvan mog kruga vrijeme korone. Kasnije se sve nekako guralo pod tepih. Ali izolacija nikako ne može biti dobra i mora ostaviti posljedice. Jedan dan dijete mi se vraća iz škole i govori kako je bilo dosadno na velikom odmoru jer su morali stajati udaljeni metar jedan od drugog, a nakon škole su se svi natiskali u autobus jedan do drugoga. Pa tko je tu lud?

Trebaju li odgovorni odgovarati za lockdown i sva druga ludila kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu? Da se ništa slično ne ponovi u budućnosti.

Ne znam hoćemo li ikada doznati što se točno dogodilo. Nadam se da će se provesti neka istraživanja koja će dati odgovore. Možda s odmakom vremena, samo nažalost ljudi imaju tendenciju sve zaboraviti.

Za kraj nam preporučite deset knjiga koje vas nisu ostavile ravnodušnom.

Uh, ima li težeg zadatka?! Ajmo ovako, neka kriterij bude lista knjiga koje su mi „iskočile“ među zadnje pročitanima (smijeh).   

„Veće od kuće“, Dorta Jagić

„Ekspozicija tame“, Marko Gregur

„Kuću treba srušiti“, Tena Lončarević

„Listanje kupusa“, Igor Beleš

„Heart, be at peace“, Donal Ryan

„Jutro i večer“, Jon Fosse

„Small things like these“, Claire Keegan

„Nada“, Ante Tomić

„Eva“, Cat Bohannon

„Crvena voda“, Jurica Pavičić