test

EKSKLUZIVNI INTERVJU S JADRANKOM KOSOR Današnji vlastodršci misle da će vladati dovijeka, a nitko nije dovijeka

Autor: Aida Čakić Autori fotografija: Goran Mratinović
Bivša premijerka Hrvatske nedavno je boravila u Dubrovniku što je bila prilika za razgovor o aktualnim i važnim temama.

Jadranka Kosor jedina je žena koja je obnašala premijersku funkciju u Hrvatskoj. Na toj poziciji je bila u  vremenima iznimno važnim za Hrvatsku. Napravila je veliki posao pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju, borila se s krizom i jakom oporbom koja je tada kritizirala njezin svaki potez, unutar stranačke prilike nisu joj išle na ruku nakon izgubljenih izbora, a zbog sukoba u HDZ-u su je izbacili iz stranke. Danas ima neovisnu poziciju koja joj čini se odgovara. Predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao je Kosor Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom priznavši joj time doprinos međunarodnom položaju i ugledu Republike Hrvatske. Zašto joj to priznanje nikad nije iskazao Andrej Plenković, kako gleda na hrvatske i svjetske prilike, što je za nju bilo najizazovnije prilikom pregovora za Europsku uniju, te o još brojnim drugim pitanja govorila je za Dubrovački dnevnik.

Proveli ste Božić u Dubrovniku. Poslužilo vas je sunčano i divno vrijeme.

- Bio je to lijep i miran Božić  s obitelji. Unuk je želio vidjeti Dubrovnik, doputovali  smo na njegov rođendan pa je putovanje bilo i rođendanski dar. Meni je ovo bio prvi Božić izvan doma, nedavno mi je umrla majka pa sam nekako osjetila kako bi bilo bolje da otputujem nekamo jer bi mi doma, kad mame nema, bilo preteško.

I kako vam se čini grad? Je li se promijenio?

- Dubrovnik kao Dubrovnik… To je neponovljiva i neopisiva ljepota. I moj sedmogodišnji unuk  fasciniran je dubrovačkim vizurama. Čini mi se, kad ga uspoređujem s drugim gradovima i Zagrebom, da se Dubrovnik još uvijek uspijeva oduprijeti kiču i komercijalizmu uoči Božića. Na sam dan Božića bila sam dirnuta ugledavši povijesnu jezgru gotovo praznu što mi je govorilo kako su Dubrovčani doma, u obiteljskom okruženju. Grad je lijepo okićen, ali nije prekićen. Sve je u skladu s onim što Dubrovnik jest i što treba biti. Dubrovnik je sam po sebi dar, ljepota koja blista.

Imate li prijatelja u Dubrovniku i suradnika iz vašeg aktivnog bavljenja politikom?

-Ima dragih ljudi kojima se rado javim. Ovom prilikom pozdravljam i gradonačelnika Mata Frankovića. Nismo se dugo vidjeli, ali u nekim vremenima kad smo se viđali bili smo u prijateljskim relacijama. Umjeren je političar, kakav i treba biti gradonačelnik Grada Dubrovnika.

Goran Mratinović

 Dugo ste bili novinarka. Koliko ste se ozbiljno bavili tim poslom?

- Novinarstvom sam se počela baviti u osnovnoj školi pa kasnije u gimnaziji. Kao učenica trećeg razreda pakračke gimnazije postala sam dopisnica Večernjeg lista, dobivala sam za taj posao ozbiljne honorare. Bila sam učenica, a kao dopisnica sam pisala o političkim temama s područja općine Pakrac. Svojoj baki, s kojom sam živjela, od tih sam honorara kupila prvi frižider i štednjak. Kasnije sam surađivala s Radio Daruvarom i Radio Zagrebom, a kad sam došla studirati u Zagreb dobila sam honorarni posao na Radio Zagrebu, a ubrzo i svoju emisiju. To je bila emisija za djecu, zvala se Četvrtkom uskličnik i postala je jako popularna. Početkom rata sam prešla u unutarnjopolitičku redakciju informativnog programa Hrvatskoga radija. Pratila sam sektor o prognanicima, izbjeglicama i stradalnicima rata. Bio je to velik obim posla, radilo se od ranog jutra do kasno navečer. Krajem 1995. sam iz novinarstva prešla u politiku.

Koliko se novinarstvo danas promijenilo? Koliki je utjecaj politike na uređivanje? Bili ste u oba područja pa sigurno znate kako stvari funkcioniraju.

- Bila sam novinarka u različitim sustavima. Moja novinarska vremena bila su vremena ozbiljnog novinarstva, koje je u nekim razdobljima bilo profesionalnije nego danas. Sjećam se kako se npr. čekao izlazak tjednika Danas koji je donosio respektabilne autorske komentare. Danas nažalost toga nema, sve je u zraku, živimo na internetu. Osjeća se naravno i utjecaj politike na mnoge medije. To može biti opasno za razvoj demokracije i zato bi se trebalo javno više baviti pozicijom medija u društvu.

Vi ste se kao premijerka bavili borbom protiv korupcije. Ima li danas manje ili više korupcije u društvu?

- Znatno je lošije nego u vremenima kad smo završavali pregovore za ulazak Hrvatske u EU. Bila je to borba za otvaranje i zatvaranje poglavlja 23. koje je obuhvaćalo i borbu protiv korupcije, a kao Vlada smo trebali dokazati kako se borimo uspješno i iskreno. Ulaskom Hrvatske u EU 2013. godine, polako smo počeli kliziti unatrag što se tiče borbe protiv korupcije i kriminala. Mislim kako je danas situacija gora od vremena kada je potpisan pristupni ugovor za ulazak Hrvatske u EU 2011. godine. Da je neki ministar u vladi koju sam ja vodila bio uhićen u mandatu i odveden u pritvor, mi sigurno ne bismo zatvorili to važno poglavlje 23. Danas je veliki broj sadašnjih i bivših ministara, iz ove i prošle vlade, kao i ostalih dužnosnika nažalost optužen ili osumnjičen za zlouporabu položaja, korupciju i pronevjeru europskog novca.

Onda ispada kako je sve što se činilo na tom području borbe protiv korupcije, bilo zbog ulaska u Europsku uniju.

- Ne, naprotiv. Uvijek sam kao predsjednica vlade i stranke isticala kako je borba protiv korupcije dobra i važna za Hrvatsku jer je to u konačnici borba za temeljna ljudska prava. Ta borba omogućava običnom čovjeku živjeti slobodno, da ima jednake mogućnosti za odlazak u bolnicu, na liječenje, upis na fakultet... Za mene je borba protiv korupcije bila približavanje vladavini prava, onome što je zamišljeno kao vrednota hrvatskoga Ustava. Nije se to radilo zbog ulaska u EU nego sam zaista bila uvjerena kako će to Hrvatsku učiniti boljom zemljom, u kojoj će ljudi bolje živjeti te kako će to pridonijeti jačanju demokracije.

Je li onda vaša borba bila uzaludna zbog toga što kažete kako je stanje danas gore?

- Ne, naravno da nije bila uzaludna! Hrvatska je postala članica Europske unije, a hrvatski jezik službeni jezik EU. To je važno postignuće. Da nije bilo potpisa na Pristupnom ugovoru 2011., danas ne bi bilo Pelješkog mosta. Što se tiče borbe protiv korupcije, rekoh, počeli smo kliziti unatrag. U politici, u konačnici, sve ovisi o načinu kako se s korupcijom nose i kako je doživljavaju ljudi koji vode državu.

Kakvi ljudi danas vode državu? Kakva je razlika između vas i onih koji danas vode državu?

- Nikada, ni o jednom ministru koji je uhićen ili optužen ili osumnjičen kako je krao europski novac, ne bih mogla govoriti kako je sjajan. A upravo je to  gospodin Plenković učinio u slučaju gospođe Žalac. Hvalio ju je kao sjajnu i najbolju nakon što je uhićena na temelju istrage europskog tužitelja.  Neki dokumenti, koji su sada dostupni javnosti, pokazuju kako je bivša ministrica trošila novac koji nije njen i na proslave svojih rođendana. To je nešto što je u zemljama duboke demokracije  nezamislivo. I za mene je  nezamislivo, za Hrvatsku to mora postati nezamislivo.

Sjećam se, u to doba ste vi kao premijerka i predsjednik Josipović potpisali Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Hrvatska je doista tada izgledala kao uređena država.

- Meni su u Komisiji rekli da mogu kao premijerka sama potpisati Ugovor. No, razmišljala sam i predložila kolegama u vladi donošenje zaključka prema kojem bi Ugovor potpisao i predsjednik jer je to bio  povijesni trenutak za Hrvatsku. Važno je bilo da se oboje, zajedno pojavimo u Bruxellesu jer smo predstavljali državu. Predsjednik Josipović i ja nismo uvijek bili u idiličnim odnosima, ali nikada nismo prestali razgovarati.

Danas predsjednik i premijer uopće ne surađuju oko važnih pitanja.

- Usudim se reći kako je ovo danas gotovo nepodnošljivo. Taj je odnos nepopravljiv jer su pređene mnoge granice. To ne šteti Hrvatskoj izvan Hrvatske, ne ugrožava ugled zemlje u svijetu jer se nitko u inozemstvu ne bavi odnosom Plenković-Milanović. Taj odnos kojeg nema, stvara loše ozračje u državi i šteti vladavini prava.

Goran Mratinović

Otkud toliko jaz i frustracija među njima?

- Odnos je ljudski nepopravljiv zato što postoji različita razina volje da se stvari pomaknu s mrtve točke. Mislim da bi čak Milanović bio spremniji u nekom trenutku okrenuti novi list i razgovarati, u interesu zaštite Ustava Republike Hrvatske. Plenković je, međutim, na početku Milanovićevog mandata najavio tvrdu kohabitaciju i održao obećanje. Njemu ova situacija odgovara jer 'fajt' s predsjednikom medijski pokriva npr. sve probleme s obnovom. Evo gotovo tri godine su prošle od potresa u Zagrebu, a niti jedna kuća nije izgrađena. Neki ljudi žive u kontejnerima i u Zagrebu. Na Banovini je u dvije godine izgrađeno šest kuća. Zastrašujuće. Svađe oko saborskog glasanja o obuci ukrajinskih vojnika prekrile su korupcijske afere, bivše ministre s optužnicama, članove vladajuće koalicije koji su uskočki optuženici... O tome se više ne govori nego se teškim optužbama granatira one zastupnike koji nisu glasali za obuku ukrajinskih vojnika. Za Plenkovića su ti zastupnici, koji ga nisu poslušali, 'petokolonaši', ‘moralni patuljci’, ‘izdajnici’. Iako, po Ustavu, zastupnici nikom ne odgovaraju za glasanje i izrečeno u Saboru gdje se bira i premijer. Zastupnički mandat je neobvezujući.

I stanje u regiji je napeto, odnosi među državama su prilično loši. Čini mi se kako su i te relacije narušene, a vi ste se trudili surađivati. 

- Srbija je otklizala u nevjerojatno. Vremena suradnje su se nepovratno promijenila, a bila su to vremena otvaranja dobre perspektive za budućnost. Predsjednik Tadić je posjetio Hrvatsku, bio u Vukovaru i ispričao se u ime države. Činilo se kao da se otvara neka budućnost. Međutim, sve je stalo  dolaskom Aleksandra Vučića na vlast. Vučićeva stranka je puštena u članstvo Europske pučke stranke iako je i  Veselin Šljivančanin, osuđen za zločine u Vukovaru, član te stranke. Unatoč tome, Vučićeva stranka je primljena u Europsku pučku stranku. Budući da je i HDZ članica Europske pučke stranke, očekivala sam da će to spriječiti. I inače mislim kako se Hrvatska ne postavlja dovoljno kao ravnopravna, suverena članica EU. U Hrvatskoj često prevladava neka vrsta podaničkog mentaliteta pa primjerice ne reagiramo na Orbanove provokacije s velikom Mađarskom, nismo reagirali ni na neke provokacije talijanskih dužnosnika. Kao da jedan dio ljudi koji vode i odgovaraju za  Hrvatsku nisu svjesni kako smo članica EU i kako naš glas jednako vrijedi.

Imaju li Plenković i Milanović kapaciteta za riješiti loše odnose u susjedstvu?

- Teško. Nema Ustavom predviđene suradnje u kreiranju vanjske politike kao ni suradnje u kreiranju sigurnosne politike. Hrvatska u ovom trenutku nema vanjsku politiku koja je kristalno jasno definirana. Nepojmljivo je kako smo u situaciji kad mnogim ambasadorima istječu mandati, kako se na dužnosti šalju  otpravnici poslova. Koju politiku oni zastupaju, za što se zalažu? Provode li politiku koju forsira Plenković ili Milanovićevu politiku? To nije bezazleno, a dugoročno je neodrživo. Osobito je kaotično prema regiji. Suradnje i politike sa Srbijom praktički nema pa ni politike prema BiH. Jedino oko čega se  slažu, bez da su o tome razgovarali, pitanje je izbornog zakona u BiH. Obojica se slažu i oko Komšićeve pozicije.  Sve drugo je, kako kaže narod, kako voda donese.

Koliko se po vašem mišljenju predsjednik Milanović promijenio? Vi ste imali poprilično turbulentan odnos, a danas se dobro slažete.

- Kad sam ja bila premijerka, Milanović je bio šef opozicije. Često govorim - da Plenković danas ima  opoziciju kakvu sam imala ja, ne bi se bahatio kad dolazi u Sabor kojem odgovara. Milanović je bio okrutan opozicijski lider. Gotovo svaki dan je govorio kako ja hodam po svijetu i "sramotim državu", ništa od predloženog nije htio podržati. Ali kad je on postao premijer, onda je čini mi se shvatio koliko je  težak i nezahvalan bio moj posao, osobito u vrijeme pregovora za EU i teške ekonomske krize. Tada mi je to na neki način priznao kao i prije godinu dana kad mi je kao predsjednik RH dodijelio najviše državno odličje. On je daleko empatičnija osoba od dojma koji ostavlja kad javno govori. Mi smo prošli kroz Scile i Haribde, a danas smo u korektnim odnosima. Čini se kao da Milanović uživa potporu dijela političke desnice zbog nekih svojih stajališta. No, mora biti jako oprezan jer većina tih ljudi koji  ga danas tapšaju po ramenima nikada neće glasati za njega. Svi će oni u konačnici opet biti za HDZ-ovog kandidata.

Promijeni li inače moć i vlast čovjeka? Kako ste vi to doživjeli?

- Ovisi… Mene je promijenilo, sigurna sam, na bolje. Vjerojatno je bio blagoslov to što sam rano shvatila da je vlast ogroman teret i obveza. Ja sam razumjela i ono najvažnije; da je sve  prolazno. Svaki dan sam se nastojala ponašati tako kao da ću sutra prestati raditi taj posao i to mi je pomoglo. Današnji vlastodršci se ponašaju kao da će vladati dovijeka, a povijest uči kako nitko nije dovijeka. Zato me zbunjuje malodušnost ljudi koji vide kako nešto ne ide dobro, ali se ne usude o tome govoriti. Ja sam bila svjesna kako će doći dan kad više neću biti ništa, kad ću biti na političkoj cesti i kad će mi oni koji su me najviše javno ljubili, prvi okrenuti leđa.

Jesu li Milanović i Plenković opijeni utjecajem moći?

- Milanović se doima kao čovjek kojemu sva ta pompa oko vlasti i nije previše važna, a za  Plenkovića zaista ne mogu pretpostaviti kako će se ponašati kad jednom sve to prođe, jer se vidi da uživa u moći. Sebi sam znala slikovito opisivati – kad politička predstava završi, pogase se svjetla, pada zastor i onda čovjek ostaje sam. I kad ima puno ljudi, dogodi se da ostanete sami. Nekako kroz život pamtim puno slika i one mi se često vraćaju. Sjećam se kad sam odlazila iz Vlade, a Milanović dolazio, napravili smo primopredaju, srdačno se pozdravili pred novinarima. Ja sam onda izašla iz prostora koje koristi predsjednik Vlade, službenik je na vratima izvadio pločicu na kojoj je pisalo Jadranka Kosor, a umetnuo pločicu na kojoj je pisalo Zoran Milanović. I to je bilo to. Plenković kao da sve to ne razumije kad govori "mogu što hoću".

.

Zapravo se on nema zbog čega brinuti jer kažu kako priprema karijeru u Bruxellesu.

- Vjerojatno. Samo znate, nije isto biti bilo što u institucijama Europske unije i biti najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, suverenoj državi.

Borili ste se u svom mandatu s krizom i velikim brojem nezaposlenih. Što biste danas učinili za vrijeme ove krize da ste na mjestu premijera?

- Vrijeme kad sam preuzela vođenje vlade bilo je vrijeme neviđene krize. Nama je BDP pao više od devet posto! Jedno vrijeme je bilo pitanje hoćemo li uopće moći isplatiti plaće i mirovine. Tada sam se odlučila, na sugestiju svojih savjetnika, nakon dugih rasprava, na uvođenje posebnog poreza, kojeg su svi zvali harač. Mnoge stvari bih u ovo vrijeme od ulaska u EU, a osobito danas, drugačije postavila. Ne želim  govoriti konkretno, da ne bi bilo pretenciozno, ali ću reći da bih i dalje, kao što sam činila i tada, okupljala sve stručnjake koji nešto znaju o krizi, inflaciji i euro zoni. Promislila bih je li ovo pravi trenutak za uvođenje eura. I najoptimističnije prognoze pokazuju kako će inflacija gorjeti i sljedeće godine. Mnogi ljudi, osobito umirovljenici, teško će živjeti.

Smeta li vas što su vam nekadašnji suradnici iz HDZ-a okrenuli leđa te vas izbacili iz stranke?

- Kad uđete na internetske stranice HDZ-a i upišete pojam 'Jadranka Kosor' računalo kazuje "pretraga nije dala rezultata". Moja povijest je izbrisana. Nije baš pristojno, a ni zdravo da se odreknemo svega i svih koji su u prošlosti nešto radili. Nitko ne može osporiti premijeru Račanu kako je napravio prve korake približavanja Hrvatske Europskoj uniji kao i to kako je njegova vlada najzaslužnija za gradnju autoceste Zagreb-Split. Te činjenice ne treba zaboraviti, a kamoli brisati jer to osnažuje naciju i pokazuje kako različiti ljudi, iz različitih političkih stranaka, različitih svjetonazora, mogu zajedno graditi. Oni koji brišu prošlost ne mogu biti graditelji.

Što predviđate, kakva bi mogla biti 2023. godina?

- Treba upotrijebiti sve snage, znanje, okupiti sve misleće ljude koji bi pomogli učiniti prvi korak ka prestanku rata u Ukrajini jer stradanje ljudi je nepodnošljivo. Tu se ne čini dovoljno napora i mislim kako bi EU mogla biti svojevrstan aktivan pokretač. Potrebni su snažni pregovori, iako je s neprijateljem koji čini tako puno zla jako teško razgovarati, naravno. Ali svi ratovi u povijesti čovječanstva jednoga dana su završili tako što su zaraćeni sjeli za stol. Za to nam trebaju hrabri ljudi, bez političkih figa u džepu. To očekujem od 2023. godine. Ulazim s nadom kako će biti dovoljno mudrosti, pameti, spremnosti na razgovor i dogovor za prestanak rata, početak obnove Ukrajine i povratak Ukrajinaca koji su morali otići iz zemlje. Bojim se da sadašnje vodstvo EU ne čini dovoljno jer se radi o najslabijem vodstvu institucija u povijesti EU.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika

Popularni Članci