Lejla Dilberović je došla na pregled trenutak prije tog posljednjeg trenutka, nakon što je osjećala bolove u desnoj dojci. Bio je to za nju najteži period za borbu sa zloćudnom bolešću jer je nekoliko mjeseci prije postala majka. 

“Bol u dojci isprva nisam shvaćala ozbiljno. Tijelo se mijenja nakon poroda i mislila sam da je to prirodno. No instinkt i upornost moje mame natjerali su me da ipak odem na pregled. Tijekom pregleda osjetila sam da nešto nije u redu – po načinu na koji me doktorica promatrala i kada je rekla da ćemo odmah napraviti punkciju. Taj trenutak bio je tih, ali težak, negdje u sebi znala sam da će uslijediti razdoblje koje će me zauvijek promijeniti“, prisjeća se Lejla trenutaka koji su se odvijali prije dijagnoze. 

Na sebe i svoje tijelo uvijek je pazila pa govori kako je živjela zdravo, redovito vježbala, brinula o prehrani i svake godine odlazila na sistematske preglede. Dvije godine prije dijagnoze, ističe ona, sve je bilo uredno samo je imala jednu cistu koja nije bila maligna. No, nakon tog zadnjeg pregleda ostala je trudna i te godine nije išla na pregled. 

„Nikako nisam spadala u rizičnu skupinu za karcinom, i možda baš zato vijest koja je stigla dva dana kasnije bila je teško prihvatljiva. Potvrđen mi je karcinom dojke“, opisuje ona dramatičan trenutak nakon što što su laboratorijski nalazi potvrdili ono najgore. 

Prisjeća se kako je nakon poroda dojila jako kratko jer je sin počeo odbijati mlijeko. 

Ignoriranje boli 

„To mi je teško palo jer sam znala koliko je majčino mlijeko važno i zdravo za bebu. Danas, s odmakom, vjerujem da mi je upravo to, iako sam tada mislila da je loše, zapravo spasilo život. 

Da sam nastavila dojiti, vjerojatno bih još neko vrijeme ignorirala bol koju sam osjećala i odgađala pregled. A u tom slučaju, bolest bi se mogla još brže proširiti“, govori ona. 

Kako bi se dijagnoza potvrdila, odrađene su joj tri punkcije, biopsija, CT i magnetska rezonanca. Prisjeća se kako su navedeni pregledi bili vrlo stresni i iscrpljujući, ne samo fizički, nego i emocionalno. Ipak, dodaje kako kroz sve to nije bila sama – prijateljice su bile tu tijekom pregleda i liječenja. 

Kemoterapije, operacije, zračenja, hormonska terapija sve su to teški procesi, ali za nju je najteže bilo zadržati vjeru. Najveća motivacija joj je bila beba koja je trebala. 

Pomiješani osjećaji 

Doktori su joj rekli da se karcinom kod mladih ljudi dosta brže širi, jer je metabolizam brži i upravo zbog toga savjetuju kako je potrebno ići na redovite preglede. Prisjetila se osjećaja koji su je prožimali u trenutku kada više nije bilo dvojbe da boluje od teške bolesti. 

„Kada sam dobila potvrdu da je riječ o karcinomu, osjećaji su bili pomiješani. To je ona tišina kad nešto čuješ, ali um to još ne uspijeva potpuno prihvatiti. Sve to bilo je jako potresno, ali čovjek nema puno vremena za razmišljanje jer sve odmah krene – liječnici brzo reagiraju i hvala im na tome“, kaže Lejla koja je nakon dva tjedna krenula na kemoterapije što je bilo jako izazovno s malom bebom. 

„Nitko te ne može pripremiti za takvu vrstu tranzicije. Početkom mjeseca bila sam zdrava, majka od 32 godine, a krajem tog istog mjeseca imala sam dijagnozu jedne od najsmrtonosnijih bolesti na svijetu“, govori.  

Od terapija joj je ubrzo počela otpadati kosa. 

Misli o kraju života 

„Bilo je trenutaka kada se nisam mogla dići iz kreveta, čula bih bebu kako me doziva, a nisam mogla otvoriti oči od iscrpljenosti. Stalno sam se pitala - zašto je baš moje dijete dobilo tako bolesnu mamu? Ne želim zvučati previše dramatično, ali bilo je i momenata kada sam mislila da mi je došao kraj pa sam prihvatila i to kao dio svoje sudbine. Tada je moja majka, prkosna lavica, ostavila svoj posao i stavila svoj život na čekanje i nije mi dala da se predam. Hvala ti mama na svemu“, emotivno govori. 

Za nju je bilo jako teško biti pozitivan u tim bolnim trenucima. 

„Inače je to nešto najgore što možete reći onkološkom bolesniku. Borba sa smrtonosnom bolešću je teška i čovjek mora prihvatiti taj dio da je bolestan i da se mogu dogoditi loše stvari. Normalno je da boli, da je čovjek tužan i depresivan u takvim trenutcima. To je sve dio ciklusa. Tijekom kemoterapija stalno sam si govorila da nikad ništa nije započelo, a da se nije završilo i da je to nešto što će jednog dana proći i da će doći kraj, što znači da ću dobiti priliku za novi početak“, opisuje svoje borbe. 

Nevjerojatna snaga, ali potpuno rasulo 

Unatoč šoku i strahu, prisjeća se kako se unutar nje probudila nevjerojatna snaga – ona koju ima svaka majka kada osjeti da se mora boriti za život, ne samo svoj, nego i svog djeteta. 

Bilo je trenutaka tijekom kemoterapije kada se nije mogla prepoznati. 

„Jednog jutra kad sam već odradila veći broj terapija, probudila sam se, pogledala se u ogledalo i više me nije bilo. Fizički se nisam prepoznala: bez kose, trepavica i obrva, deset kilograma lakša, s tijelom iscrpljenim od lijekova. Oči su mi bile prazne, kao da nitko ne gleda natrag iz tog odraza. Psihički sam bila u rasulu, emocionalno još dublje. Ali upravo taj trenutak, to dno, bio je i moja prekretnica. Shvatila sam da povratka nema i da ću kad sve ovo jednom prođe, izaći kao netko novi. Tada sam počela na cijelu situaciju gledati kao na ponovno rođenje. Kao da sam sa svojim djetetom, i ja rođena iznova s novom sviješću, novom zahvalnošću i potpuno novim pogledom na život“, prepričava Lejla. 

Rak nije bolest koja pogađa samo pojedinca, on zahvaća cijelu obitelj i krug najbližih prijatelja. 

„Moja mama, muž, brat, prijateljice, rodbina, svi su disali sa mnom i pomagali mi kad ja nisam mogla. Zahvalna sam svakome od njih na neizmjernoj podršci i ljubavi. U trenucima kad nisam imala snage ni ustati iz kreveta, njihova prisutnost držala me na površini. Bolest te podsjeti koliko je zajedništvo dragocjeno. Nisam se borila sama – borili smo se svi zajedno“, govori ova 34-godišnja Dubrovkinja. 

Nova prilika nakon operacije 

Nakon terapije karcinom se na svu sreću počeo povlačiti, no bitka tu nije stala. Trebalo je još odraditi operaciju, zračenje i uzimanje takozvanih pametnih lijekova. 

„Nakon što su procijenili da je potrebno eliminirati sve potencijalne prijetnje, naručili su me na operaciju. Mastektomiju je obavio nedavno preminuli doktor Margaritoni, koji je bio izuzetno stručan i pažljiv. Tek nakon operacije, analiza tkiva potvrdila je da nije ostalo ni traga od stanica karcinoma. Operacija je bila svega nekoliko dana prije prvog rođendana mog sina. Taj trenutak je bio ispunjen velikim emocijama, ali i zahvalnošću što sam dobila novu priliku“, govori Lejla koja je nakon oporavka krenula na zračenje u Split. 

Ono je bilo nešto lakše za podnijeti i nije bilo toliko fizički naporno. 

„Spoznaja da svi onkološki pacijenti iz Dubrovačko-neretvanske županije ne mogu si priuštiti da borave u Splitu 20-ak dana, bila mi je jako teška. Bilo bi dobro da bolnica ima neki stan za ljude koji idu na zračenje jer se ne može svaki dan putovati. Ja sam boravila u Splitu tijekom lipnja što je bilo teško jer u tom periodu naći stan nije jednostavno, a ni jeftino“, kazuje Lejla. 

Povratkom u Dubrovnik nastavila je uzimati terapiju. Cijelo vrijeme uzimala je hormonsku terapiju budući da je karcinom bio hormonski ovisan pa su ti lijekovi potiskivali proizvodnju estrogena i progesterona. 

„U mojim godinama biti u medicinski izazvanoj menopauzi nije jednostavno. Nuspojave nisu bile toliko fizički teško podnošljive koliko psihički. U glavi mi je nastao apsolutni kaos – od depresije do bipolarnosti. Svaka čast mom mužu što je izdržao sve te promjene raspoloženja“, govori Lejla. 

Povratak životu  

Kad prođu svi navedeni tretmani, osoba može kazati kako je zdrava. U Lejlinom slučaju, borba je trajala oko godinu i po’ dana. Zadnja operacija koju je imala je rekonstrukcija dojke i ponovna ugradnja implantata. 

„Shvatila sam da život nije nešto što se podrazumijeva, nego dar koji se svakog dana iznova bira. Počela sam odlučivati srcem, provoditi vrijeme s onima koje volim i ne pristajati više na ništa što ne želim. Kada sam prije pola godine imala rekonstrukciju, to nije bilo samo vraćanje fizičkog izgleda, za mene je to simbol povratka životu, ženstvenosti i sebi“, opisuje Lejla trenutak kada se ponovno počela osjećati cjelovito. 

Danas vodi život koji je 'detox' od svih potencijalno štetnih stvari. 

“Živim mirnije, svjesnije i s dubokom zahvalnošću. Pazim što jedem, biram prirodne proizvode, čistu kozmetiku i provjeravam čime čistim dom. Ali najviše pazim na ono što nosim u sebi – mir, povjerenje i ljubav. Nekako vjerujem da se bolest ne pojavljuje slučajno. Moj rak bio je poruka, poziv da otpustim tugu nakon očeve smrti, da naučim voljeti sebe bez straha i da se rodim ponovno. Danas, kad pogledam unatrag, ne osjećam tugu nego zahvalnost. Sve se nekako posložilo, korak po korak, i na kraju je stvarno sve krenulo ispočetka. Samo mirnije, dublje i s više ljubavi prema životu“, govori Lejla. 

Trebalo je snage za ispričati priču 

Još jednom je naglasila koliko je važno imati oko sebe ljude koji vjeruju u tebe i kad ti sam sumnjaš.  

„Trebalo mi je snage i da podijelim svoju priču, bila sam i u to nesigurna. Ali imam najboljeg brata koji me dan prije intervjua ohrabrio i rekao da samo budem svoja i da će tako sigurno sve biti kako treba. U cijelom tom razdoblju on je bio moj čvrsti oslonac, uvijek tu kada je trebalo. Nikada nije pokazao strah, nikada nije posumnjao da ću se izliječiti. Kad sam ja imala trenutke sumnje ili slabosti, on bi mi govorio: 'Ti to možeš. Znam da ćeš pobijediti'“, prisjeća se. 

Danas vjeruje kako su stres i potisnute emocije često korijen bolesti. 

„Idem na redovite kontrole i osjećam se jako dobro. U borbi s karcinomom često se zanemaruje onaj psihički dio, a on je jednako važan kao i svaki medicinski tretman. Meni je u tom razdoblju najviše pomoglo pisanje dnevnika i snimanje kratkih video zapisa. Kroz njih sam mogla iskreno izraziti što osjećam jer mi je bilo teško govoriti o svemu“, opisuje Lejla svoju borbu. 

Na kraju je uputila važnu poruku svim ženama, a osobito mlađim. 

„Želim ih sve pozvati da obavezno jednom godišnje odlaze na ultrazvuk dojki jer rana dijagnoza može doslovno spasiti život. Što se ranije otkrije, veće su šanse za potpuno izlječenje. Također bih preporučila da redovito rade hormonsku analizu jer dugoročni disbalans hormona, osobito estrogena može povećati rizik od hormonski ovisnih bolesti poput karcinoma dojke i maternice, a kod muškaraca čak i raka prostate. Osluškujte svoje tijelo, vjerujte svojoj intuiciji i idite na preglede“, zaključila je hrabra Lejla Dilberović.