test

Veliki intervju Nika Pulića: ‘Kad me Čikor pitao hoću li se uključiti u utrku, uopće nisam imao ni dozvolu'

Autor: Aida Čakić Autori fotografija: Goran Mratinović
Hrvatski vozač, višestruki hrvatski pobjednik i uzastopni trostruki europski pobjednik na brdskim utrkama.

Prvi brzi automobil Niko Pulić je kupio svirajući s bendom po taracama dubrovačkih hotela. Tada je bio maloljetan. Kasnije, s nepunih 30 godina kupio je prvi ozbiljan trkaći automobil od novaca zarađenih sa špedicijom. Nije bilo jednostavno, jer je morao sedam godina voziti kamione kako bi skupio 25 tisuća tadašnjih maraka. Višestruki hrvatski pobjednik i uzastopni trostruki europski pobjednik na brdskim utrkama govori kako je jedini u državi od nule napravio šest vozila, tri kamiona i tri trkaća automobila. S legendom hrvatskog automobilizma, pokojnim Dubravkom Čikorom, upoznao se slučajno i od tada su bili nerazdvojni kao prijatelji i u osvajanju trofeja. U razgovoru za Dubrovački dnevnik Pulić je pričao kako je ušao u svijet automobilizma, prisjetio se utrka koje su se održavale devedesetih u gradu, govorio je o europskim trofejima, otkrio koje rituale prakticira prije vožnje...

Kako ste ušli u svijet automobilizma?

- Evo baš kraj ovog mjesta gdje danas sjedimo, hotela Lera, pokojni Dubravko Čikor me zaustavio jer je vidio da imam dobar trkaći auto i pitao me bi li se uključio u vježbu za utrku. On tada nije znao da uopće nisam imao vozačku dozvolu jer sam imao 17 godina i par mjeseci. Vozio sam na tuđe dozvole. No, ipak sam se odazvao pozivu i kasnije svoj prvi pokal ostvario na ime Vicka Šoletića, brata tadašnje djevojke, današnje supruge. Tada sam se zarazio i reklo bi se kako benzin iz krvnih žila nije mogao izaći do dana današnjeg. Inače, prvi put sam u automobil ušao s godinu i pol kada me je pokojni tata stavljao u skute. Kako sam odrastao mijenjao sam bicikla i motore, ali nikad nisam bio za dva kotača.

Tada su na red sigurno došli automobili. Kako ste kupili prvoga?

- Prve novce sam zaradio kao glazbenik svirajući po taracama dubrovačkih hotela. Bili smo mladi bend, svirali smo tri-četiri godine u Hotelu Neptun, a gostima hotela smo se jako sviđali. Tako sam prije 16. rođendana na ljeto kupio prvi automobil. Ni tada nije bilo lako zaraditi novce za auto, ali glazba je bila dobro plaćena pa sam uzeo dobro uređenog trkaćeg 'fićeka'.

Jeste li već tada imali viziju kako se želite natjecati?

- Da me Dubravko Čikor nije povukao u taj svijet ne znam bi li uopće ostvario neku karijeru. Samo sam imao viziju o lijepom, brzom, sportskom automobilu, nisam razmišljao o tome kako vozim utrke. Bio sam u vaterpolu, a u Dubrovniku nisu bile organizirane utrke. Kasnije se sve promijenilo, posebice devedesetih kad smo pokazali da imamo puno uspavanih talenata kojima nije data prilika. Osnovali smo klub Čikor-Pulić, kasnije Autoklub Dubrovnik Racing, koji je stvarao hrvatski automobilizam, dao brojne vozače koji su i danas aktivni i ostvaruju dobre rezultate.

‘Neprepoznatljiv sam u prometu’

“Kad vozim na cesti imam strpljenja za pješake, kolone, nigdje mi se ne žuri tako da mislim da sam neprepoznatljiv u prometu. Možda nekad malo pretjeram na autoputu, ali nemam  problema s policijom, ni brzinom”.

I tako je zapravo stvorena tradicija trofejnog kluba s vrhunskim vozačima.

- Imamo 14 titula kao klub, brojne pojedince koji su napravili vrhunske rezultate vani, imamo najveći broj priznanja, zlatnih i dijamantnih kaciga kao što nema cijela Hrvatska! Ali, iza nas je 30 godina, nije to sve palo s neba. Počeli smo 1994. godine raditi utrke, zatvarali smo Zračnu luku, imali kružne i brdske utrke. I moji europski rezultati su doprinijeli pa smo ucrtani kao automobilistički grad s vrhunskim vozačima. Puno smo pomogli u promicanju Dubrovnika, Hrvatske i automobilizma.

Nevjerojatno je da ste po okončanju rata organizirali utrku gradom. Kako je to izgledalo?

- Vozila se dionica preko autobusnog kolodvora, nekadašnje Petrolove pumpe, pa sad gdje su ova dva centra prema sudu do Doma zdravlja i onda se okretalo preko mosta prema dolje. Još uvijek su padale granate po zračnim lukama te 1993. godine, a mi smo željeli nešto napraviti. Imali smo brojne kontakte i iskoristili smo tu privilegiju pa smo tako doveli utrku u grad. U Kninu smo istu takvu organizirali 1995. godine, mjesec dana nakon oslobađanja. S tim utrkama smo željeli pokazati svijetu da se tu može živjeti i da automobilizam može nešto pokrenuti. Ne znam postoji li čovjek koji je tih devedesetih bio u Dubrovniku, a da nije došao na utrku. Sjećam se, pet dana je padala kiša, ljudi su spavali u hotelu President koji je imao oštećenja i ujutro kad su se probudili odjeća im je bila mokra jer je krov prokišnjavao. 

Goran Mratinović

Financije su i danas jako važe. Kako je sa sponzorima na tako važnim natjecanjima?

- Ključni problem je što automobilizam u Hrvatskoj nije priznat sport kao što je u Češkoj, Španjolskoj, Njemačkoj i drugima državama. Ovdje je na zadnjem mjestu i to odmah smanjuje mogućnost da se uspije kod sponzora. Srećom postoje ljudi koji jako vole automobile, tvrtke im dobro stoje, u garažama imaju svoje ljubimce, sami ne mogu tako voziti, a žele biti blizu trkača. Oni, da bi sebi dali oduška i ostvarili taj svoj hobi, ulažu u naš sport. Osim toga i mi vozači ‘krpimo’ se sa svih strana, i da nema osobnog novca, ne bismo imali takve rezultate. Potrebna je velika zaljubljenost  jer pati obitelj, praktički djeci iz usta dižemo da bismo kupili nove gume i išli na natjecanja. Tu nema profesionalizma kao u drugim sportovima, a da ne pričam o zaradi i življenju od toga. Nije se još uvijek rodio Hrvat koji bi bio u Formuli i živio od automobilizma. Inače, smiješno mi je da INA ima svoj logo na kapicama vaterpolskog kluba, a ne na automobilima. To je čisti promašaj marketinga.

Frustrira li vozača kad dođe do totalne nesreće? Toliko toga ste uložili u automobil i onda samo jedan krivi zavoj ili neka druga pogreška i u nekoliko minuta se uruši  taj  sav trud.

- Ima vozača koji su u godinu dana imali sedam vožnji i četiri 'totalne', a to im nije početak nego voze 10 do 15 godina. Oni su na svaku vožnju izašli. Bez obzira na frustraciju čovjek se ne može od toga maknuti. Onda slijedi uništavanje života idućih tri, četiri godine pa se opet nešto skupi, obitelj se sažali, uskoče prijatelji u pomoć i onda kažu - idemo to napraviti.

Jesu li vam se javljale misli da odustanete od svega?

- To se događa nakon svake druge ili treće utrke. Ponekad se sve spoji i nanižu se brojne stvari poput kašnjenja s plaćanjima, dugovi i još svašta nešto. Tada kažem -  'Neću više, puna mi je pipa svega!'. Onda dođe do neke male pauze pa se opet nešto iskemija, ni sam ne znam kako uspijem. A možda i nas čudne ljude prati neka luda sreća... Bog nas nekako stvori pa kad misliš da je sve gotovo nekako uspiješ nešto riješiti.

‘Roditelji odgajaju vozače’

“Što se tiče velikog broja prometnih nesreća i stradavanja mladih, najviše odgovornosti snose roditelji. Zašto djeca moraju dobiti tako jak automobil? Roditelji moraju odgajati dijete za volan, autoškole ne odgajaju vozače, oni su tu samo da uzmu novce i odrade neke sate, a to nije dovoljno.”

Negdje sam pročitala kako vas je strah pred svaku utrku. Ipak je ključna visoka razina poštovanja, a ne ludost i nepromišljenost? 

- Uvijek kažem da ako čovjek nema respekta, dozu straha i poštovanja prema onome što radi da ne može uspjeti. Ja sam i preoprezan, u mene sve mora biti točno u milimetar. U svojoj karijeri nisam ušao u zavoj kao što to mnogi rade pa zažmirio i rekao 'Neka mi je Bog na pomoći'. Ako ulazim u zavoj 99,99 posto sam siguran da ću izaći iz njega i nastaviti natjecanje. To pokazuju i rezultati i samo je došlo do jedne jedine štete u 40 godina.

Da, ono izlijetanje u Buzetu je bilo nevjerojatno kao i sama činjenica da ste iz automobila izašli neokrznuti.

- I tu nisam bio kriv ja, nego tehnika koja nije pretpostavila toliki preljev vode. Tih dana je bila  užasna kiša, imao sam kišne gume, sve je napravljeno da ne dođe do aquaplaninga, ali blokirao je jedan od regulatora. Izletio sam 200 kilometara na sat i izašao bez ogrebotine. Taj inženjer je i danas sa mnom jer je napravio sve do savršenstva, ali čovjek nikad ne zna sto posto. Ovo je samo primjer koliko je sigurnosna oprema važna. 

.

Ostanu li čovjeku traume nakon takve nesreće?

- To je bilo nešto najgore što mi se dogodilo u karijeri, ali traume nisu ostale, to je za mene prolazno. U privatnom životu imam preko šest milijuna kilometara iza sebe, puno sam vozio špediciju, vezan sam za Zagreb i Stuttgart te sam svaki tjedan na putu. Događaju se ljudima razne tragedije, čovjek se posklizne na ledu, udari glavom i tako strada. Sve je to negdje  zapisano i zna se unaprijed.

Imate li neke svoje rituale prije utrke?

- To počinje ujutro kad se probudim pa se nastavlja dok jedem, dok sjedim, dok se oblačim... Imam baš dosta rituala i ako se nešto poremetilo do samog kretanja i paljenja zelenog svjetla na semaforu, moram biti posebno oprezan jer neće štimati. I doista uvijek nije štimalo onako kako sam ja zamislio, ako se taj ritual na neki način promijenio. Meni to nije praznovjerje nego mi daje sigurnost i drugačiji pristup onom što ću učiniti za nekoliko sati. 

A vjera?  

- Ništa bez ozbiljne vjere u to da me netko prati i čuva. Ne bih se bavio ovim poslom da ne vjerujem u to. Imam krunicu koja je sa mnom od 1983. godine, kad sam igrom slučaja bio vozač trojice tadašnjih svećenika koje je po prvi put poslao papa Ivana Pavao II. da vide što se to događa u Međugorju. S njima sam proveo četiri, pet dana, iz Međugorja smo išli u Sarajevo i Split pa kasnije opet u Međugorje gdje sam uzeo krunicu koja je blagoslovljena. Nema šanse da bih krenuo u utrku, a da ona nije na mjestu gdje mora biti. Ja to ne pokazujem i ne radim da drugi vide. To je jednostavno jedan od mojih rituala.

Što je najvažnije u automobilizmu - novac, tehnika, tim, trening, sreća?

- Sve od navedenog. Ako kockice nisu posložene onda ne funkcionira, a važan je i talent. Ima puno boljih vozača, ali možda nemaju vremena i novaca za naći sponzore. Većina trkača u Dubrovniku vezana je  za obiteljski ili privatni posao pa je teško organizirati vrijeme za poći i gledati utrke i još voziti.

'Rekao sam: Ja to mogu, bit ću prvak Europe'

"U Europu sam prvi put došao 1994. godine kad smo Dubravko Čikor, Dražen Belohradski i ja bili Croatia tim. Tada sam bio treći i vidio sam da su tamo ljudi normalni, ni po čemu se ne razliku od mene, imaju iste automobile, samo možda više novaca i bolje gume. Tad sam rekao -  'Ja to mogu! Bit ću prvak Europe'. Mislio sam da će ići puno lakše, međutim trebalo je punih šest godina jer 1999. godine je došao prvi trofej.  Onda sam rekao -  'Ok, ovo se nije dogodilo slučajno. Sad ću pokazati da ću i iduće godine biti prvak'. To sam i ostvario pa sam i 2001. godine ponovno bio prvak. Inače nitko nije bio tri puta zaredom, ali ja sam uspio."

Postoji li idealno vozilo? 

- Ja trenutno vozim Smarta, BMW sam vozio na prvenstvu Europe, a prije toga Lanciu. Svako pet do deset godina pojavi se neka tvornica automobila koja izbaci iz svoje grupacije dobar trkaći automobil. Ako si u trendu i ako to želiš pratiti, onda moraš ići za tim. Danas se zna koji je najbolji automobil, ali većina vozača ga može sanjati. Od devedesetih do naovamo cifre su se samo povećale.

Doista je tehnika nevjerojatna. Nešto što čovjek prije deset godina nije mogao ni zamisliti, danas je na tržištu.

- Baš sam o tome pričao s prijateljima koji su od mene stariji nekih šest godina i koji su prekinuli karijeru ‘90.ih, kada sam ja bio u najvećoj žiži s rezultatima. Tada smo vozili automobile od 400 do 450 konja i borili se s vremenom na Grobniku. Sad se može dovesti skoro pa cestovni automobil, primjerice Seat ili Ford Fiesta koji imaju tri cilindra na 220 konja. S takvim karakteristikama se mogu praviti bolji rezultati nego s Lanciom na četiri pogona s 450 konja! To je nevjerojatno, ali jednostavno tehnika, stabilnosti, ubrzanja, turbo motor, kočenje i ostalo je otišlo naprijed i teško je zamisliti što će još biti u budućnosti.

Jedan mi je pilot rekao kako je opasnije sjedenje u uredu od zrakoplovstva. Koliko je zapravo automobilizam opasan sport u odnosu na druge?

- Više ljudi strada u rukometu, košarci ili nogometu nego u automobilizmu. U drugim sportovima jako često ljudi padaju od srčanog udara. Iako se u automobilizmu radi o velikim brzinama,  statistike govore da smo daleko po smrtnosti. Kod nas je sve napravljeno upravo za te brzine od sigurnosne opreme do pojaseva i druge zaštite. Na Formuli se cijelo vozilo uništi i onda vozač izađe neokrznut pa prošeta do boxa.

Goran Mratinović

Sigurno ste na natjecanjima upoznali brojne slavne vozače. Tko je od njih ostavio najviše utjecaja na vas?

- Svi su ostavili neki dojam, ali ako bih morao nekog istaknuti to su onda Česi koji su kulturni, strašni vozači i kod njih je popularnost automobilizma najveća u Europi. Što se tiče vozača to su sve ljudi koji su prolazili identično kao ja - nisu imali novaca, ni bogate roditelje, samo su imali drugačiju žicu za automobile i utrke nego drugi. Mi smo svi jednaki, ali imaju oni koji su najbolji među najboljima i upravo oni prave bolje rezultate. Najbolji su imali sreću da su uspjeli doći u timove kojima je to na nivou svijeta biznis i gdje se vrte veliki novci.

Kakva je budućnost hrvatskog autosporta?

- Nikakva. Trideset godina je ravna crta koja ovisi samo o fanaticima i zaljubljenicima i tako će dugo ostati. U Češkoj je tako bilo dok se nisu osamostali, ali tamo su Amerikanci uložili veliku lovu i odlučili se promovirati kroz automobilizam, a i  hvala Bogu imaju i tvornicu Škodu. Zato im je automobilizam sport broj jedan, dok se kod nas ulaže u nogomet, tenis i ostale.

Ima li u Dubrovniku prostora za napredak?

- Želja nam je Nagradu Dubrovnika dovesti na jednu od 12 prvenstva Europe. Počeo sam projekt da utrka bude na Zvekovici prema Stravči i Dubi, ali nismo uspjeli pa je to pošlo u Buzet, ali ne mora biti vječno tamo. Voljeli bismo da AK Dubrovnik Racing bude organizator utrke. Treba nam i lijepa karting staza jer u Hrvatskoj imamo samo Grobnik koji je 70 posto trkačka staza. U Dubrovniku su klimatski uvjeti odlični, zračna luka je blizu, imamo brojne hotele, ali eto predaleko smo od onih koji imaju novce pa nas vide kao ‘slijepo crijevo’. Postoji naša vizija da staza živi cijelu godinu.

Popularni Članci